Colors: Purple Color

Preživjeli bratunački Bošnjaci danas su, 11. maja 2023. godine, u okviru „Dana sjećanja na žrtve genocida u Bratuncu“, nizom događaja obilježili 31. godišnjicu progona bošnjačkih civila iz ovog podrinjskog grada.

Preživjeli Bratunčani, predstavnici Islamske zajednice, članovi udruženja i preživjeli logoraši  najprije su posjetili gradski stadion, koji je u maju 1992. godine služio kao logor. Sa ovog mjesta, muškarci su odvođeni u logore u OŠ Vuk Karadžić u centru grada, hangar srednjoškolskog centra, staru zgradu Građevinske škole, a žene i djeca, nakon što im je oduzeta sva imovina, protjerani su u Kladanj.

Preživjeli su potom posjetili nekadašnji logor u sali OŠ Vuk Karadžić, kroz koji je prošlo nekoliko stotina Bošnjaka od kojih su mnogi mučeni, premlaćivani i ubijani. Ukupno 400 logoraša je razmijenjeno u Visokom, nakon boravka na Palama.

Upriličena je posjeta i spomen-obilježju u naselju Repače, gdje je položeno cvijeće i odata počast šehidima ovog mjesta.

Potom, preživjeli su sa Ljubovijskog mosta u rijeku Drinu spustili ruže za nedužno ubijene. Upravo na ovom mjestu su još u aprilu 1992. godine počinjena prva ubistva Bošnjaka iz Bratunca.

Stotinjak metara dalje, preživjeli su posjetili i masovnu grobnicu Redžići u kojoj su pronađene 23 žrtve, koje su bile zakopane u vrećama sa oznakama JNA.

Današnjim aktivnostima u Bratuncu je prisustvovao i Ramiz Salkić, poslanik u Narodnoj skupštini Rs-a, koji je istakao da je u Bratuncu postojala jasna genocidna namjera da se Bošnjaci muslimani trajno uklone sa ovog prostora, a da se njihova imovina uništi.

- Potpuno je jasno da je ovdje u ovom gradu, ovoj opštini, postojala genocidna namjera da se Bošnjaci muslimani trajno uklone sa ovog prostora, da se njihova imovina uništi. Uništeni su vjerski objekti, kulturna i svaka druga dobra Bošnjaka na ovom prostoru.

Nažalost, oni koji su organizirali zločine i sprovodili ih šetaju se slobodno ovim gradom i ovom zemljom.

Mi smo se vratili na svoja spaljena ognjišta i u svoj grad, da živimo u miru sa onima koji nisu činili zločine. Međutim, mi danas nemamo unutrašnji mir, jer srećemo one koji su činili zločine nad našim roditeljima, braćom, sestrama, komšijama, rodbinom i prijateljima.

Nadamo se da će jednom konačno pravda doći za žrtve, a kazna za počinioce. Ukoliko se to ne desi, bojim se da teško može doći do obnavljanja zajedničkog života na ovim prostorima, jer oni koji su činili zločine će ostati u uvjerenju da se to isplati, a oni koji su žrtve, ostat će u uvjerenju da počinioci neće biti kažnjeni, što je porazno za istinu i pravdu

Ono što tražimo od nadležnih institucija je da procesuiraju i kazne počinioce teških zločina nad nedužnim civilnim stanovništvom, starcima, ženama, djecom... To je najmanje što mogu učiniti za žrtve, ali i preživjele. Ubice i zločinci koji se kreću slobodno prijetnja su miru i preživjelim žrtvama u ovom gradu - rekao je Salkić.

Od 17. aprila 1992. godine, kada je od strane predstavnika Srba nasilno preuzeta vlast u Bratuncu, pa do kraja maja iste godine, skoro svi Bošnjaci Bratunca su protjerani. Više stotina bošnjačkih civila je ubijeno, njihova imovina opljačkana i spaljena od strane tzv. srpske teritorijalne odbrane, JNA i drugih paravojnih formacija iz Srbije.

 

Posmrtni ostaci šest žrtava proteklog rata spremni su za ukop na kolektivnoj dženazi koja će se u petak, 12. maja, održati u Memorijalnom kompleksu i šehidskom mezarju "Veljaci" u Bratuncu.

Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti koje su tokom 1992. godine ubijene na području Bratunca, a njihovi posmrtni ostaci su ekshumirani u kasnijim godinama na području Bratunca, Srebrenice, ali i Ilijaša.

Među žrtvama koje će biti ukopane ove godine su četiri žene. Najmlađa žrtva koja će biti ukopana jeste Amira Paraganlija. Ona je imala svega sedam godina kada je zajedno sa svojom majkom Safijom ubijena u mjestu Joševa kod Bratunca, u maju 1992. godine. Njeni posmrtni ostaci su ekshumirani 2021. godine, a kada su u Joševi otkrivene dvije zajedničke grobnice iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci ukupno pet žrtava i to dvije žene i troje djece. Tom prilikom su ekshumirani i posmrtni ostaci Amirine majke Safije Paraganlija. Ona je u momentu smrti imala 31 godinu, a svoj konačan smiraj će također naći nakon ovogodišnje kolektivne dženaze, uz svoju kćerku Amiru.

Najstarija žrtva koja će ove godine biti ukopana jeste Rukija (Selima) Paraganlija, rođena 1925. godine u Biljači kod Bratunca. Ona je imala 67 godina u momentu kada je ubijena, 1992. godine, a njeni posmrtni ostaci su ekshumirani također na lokalitetu Joševa u oktobru 2021. godine.

Ove godine će u Veljacima biti ukopan i Šaćir (Šahina) Muminović, rođen 1952. godine u Mihaljevićima kod Bratunca. On je također 1992. godine ubijen na području Bratunca, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani 2003. godine na lokalitetu Sikirići, općina Bratunac.

U Bratuncu će 12. maja biti ukopan i Alija (Ramo) Hodžić, rođen 1963. godine u Suhoj kod Bratunca. On je također nestao u maju 1992. godine, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani 1996. godine na lokalitetu Žerovanj, općina Ilijaš, saopćio je Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine.

Konačan smiraj ove godine naći će i Sabaheta (Šukrija) Hasanović, rođena 1952. godine u mjestu Abdulići kod Bratunca. Ona je nestala u novembru 1992. godine, a njeni posmrtni ostaci su ekshumirani na lokalitetu Miholjevine, općina Srebrenica, u novembru 2020. godine.

Faktor

U naseljima Suha i Zalužje kod Bratunca danas je, uz prisustvo članova porodica žrtava i udruženja, te predstavnika Islamske zajednice, obilježena 31. godišnjica zločina nad Bošnjacima ovih mjesta, u okviru „Dana sjećanja na žrtve genocida u Bratuncu“.

Učesnici su najprije posjetili masovnu grobnicu, koja se nalazi u Suhoj, a iz koje su ekshumirane žene i djeca, potom su položili cvijeće na spomen – obilježju.

U sklopu današnjeg obilježavanja prisutni su obišli i mjesto žive lomače. 1992. godine devet žrtava su žive zapaljene u kući Osmana Hodžića u naselju Suha, među njima je bio i Hodžić ( Beriz) Salmir koji je u trenutku ubistva imao 9 godina. Od 9 zapaljenih osoba četvero su bila djeca. Najstarija osoba među njima je bila Hodžić Zineta koja je imala 59 godina.

Potom, učesnici su položili cvijeće i proučili Fatihu na spomen – obilježju u Zalužju.

Naselje Suha je napadnuto 10. maja 1992. godine, a u napadima su učestvovali lokalni Srbi, pripadnici JNA i drugih jedinica iz Srbije. Bošnjački civili su ubijani, odvođeni u logor na stadion fudbalskog kluba „Bratstvo i jedinstvo“ u Bratuncu, a potom u logor OŠ Vuk Karadžić. Svi preostali Bošnjaci su protjerani, a njihova imovina je u potpunosti opljačkana i uništena.

Tokom agresije ubijeno je 140 Bošnjaka ovog naselja. Najmlađa ubijena osoba je Neila Hodžić, beba koja je rođena 1992. godine, a ukupno je ubijeno 22 djece iz ovoga mjesta. Najstarija ubijena osoba je Smajo Husić, koji je rođen 1905. godine.

U naselju Zalužje je tokom agresije ubijeno 125 Bošnjaka. Njih 96 je ubijeno u genocidu 1995. godine, 22 tokom 1992. godine, dok su ostali ubijeni tokom 1993. i 1994. godine. U zločinima je ubijeno 20 djece, a najmlađa žrtva je Rasim Hasanović, rođen 1990. godine.  Najstarija žrtva je Tima Jahić, rođena 1908. godine.

Bratunac.ba

Sindikat radnika u prosvjeti Srbije uzrokom devijantnog ponašanja pojedinaca i društva, kao i uzrokom događaja kakav je masakr koji je učenik počinio jučer u Beogradu, između ostalog vidi i u onome što se građanima te zemlje nudi u medijima. 

- Tražimo i zabranu promovisanja i javnog pojavljivanja svih osuđenih kriminalaca i zločinaca, kao i svih reality emisija u kojima se učesnici nasilno ponašaju - zahtijeva se u saopćenju Sindikata "Nezavisnost".

Sinoć su u Beogradu održani protesti ispred zgrade Ministarstva prosvjete. Na društvenim mrežama se pojavio video u kojem jedan od, kako se može zaključiti, nastavnika objašnjava kako on vidi uzroke nemilog događaja ali i općenito probleme unutar školstva susjedne države.

- Da li ste nekada vidjeli sadržaj udžbenika historije? To ne liči na udžbenik, to je predvojnička obuka za sljedeći rat u koji će da nam odvedu djecu i pobiju. To mi vidimo svaki dan u školi - govorio je jedan nastavnik na protestu.

Danas je u bratunačkom naselju Glogova, prigodnim programom obilježena 31. godišnjica zločina nad Bošnjacima u ovom mjestu, koja je održana u okviru manifestacije „Dani sjećanja na žrtve genocida u Bratuncu“.

Predstavnici udruženja žrtava, Islamske zajednice i mještani danas su prvo položili cvijeće na spomen – obilježju ispred lokalne džamije, a potom su posjetili lokalitet masovne grobnice u neposrednoj blizini džamije.

Zločin je počinjen 9. maja 1992. godine, kada su udruženim snagama srpska Teritorijalna odbrana, policija i JNA, predvođeni predsjednikom Kriznog štaba Miroslavom Deronjićem pred mjesnom džamijom strijeljali 68 bošnjačkih civila.

Tokom majskih dana u Glogovoj su Bošnjaci ubijani, odvođeni u logore OŠ Vuk Karadžić, staru zgradu Građevinske škole, hangar srednjoškolskog centra…, a svi ostali su protjerani, dok je imovina u potpunosti opljačkana i uništena. 

Prema dostupnim podacima, tokom agresije ubijeno je 388 Bošnjaka iz ovog naselja. Njih 144 ubijeno je tokom 1992. godine, dok je u genocidu, kojeg su počinile vojska i dijelovi policije RS, ubijeno 210 Bošnjaka iz Glogove. 31 stanovnik ovog mjesta je ubijen tokom 1993. i 1994. godine.

Obilježavanju je prisustvovao i Ramiz Salkić, poslanik u Narodnoj skupštini Rs-a.

Tri dana nakon što je Sead Ramić napunio 19 godina, u maju 1992. je u grupi muškaraca odveden iz bratunačkog sela Hranča, a njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni.

U istoj grupi odveden je i Adem Ramić, a njihovi ih se srodnici na 31. godišnjicu prisjećaju i govore o zločinu zbog budućih generacija i onih koji bi mogli otkriti lokacije grobnica u kojima se nalaze posmrtni ostaci njihovih najmilijih.

Iako je smješteno uz magistralni put prema Bratuncu, selo Hranča teško je pronaći bez pomoći mještana. Table koja označava mjesto više nema. Hiba, čiji je suprug Adem 3. maja 1992. godine odveden iz sela, a potom i ubijen, telefonski usmjerava novinare Detektora da pronađu njenu kuću, svega desetak metara od puta.

Ona dovodi novinare do kuće, koja joj je, kaže, bila neprepoznatljiva kada se prvi put vratila u selo. Zapaljena je u proljeće 1992. godine.

Tu je u svojoj 24. godini posljednji put vidjela muža.

- Prošli su pored nas, očekivala sam bilo šta da mi kaže, međutim ni dan-danas tog nekog perioda i tih par metara ja se ne sjećam uopće, a nisam se onesvijestila - govori ona kroz suze.

Nekoliko dana poslije, njena kćerka se razboljela, ali je zbog pucnjave nije mogla odvesti doktoru.

- Ona je meni taj dan umrla na rukama u šumi - kaže Hiba.

Krajem aprila i početkom maja 1992. godine, kaže, "nešto se dešavalo, u suštini nismo znali šta".

U jutarnjim satima 1. maja do njene kuće je došao Ademov radni kolega sa naoružanim vojnicima. Pitali su je za supruga, koji te prilike nije bio kući, te kazali da se mora javiti u policijsku stanicu.

Ona se prisjeća da je tada sa devetomjesečnom kćerkom Dženanom otišla do svekrove kuće, gdje je bio Adem, i prenijela poruku, ali da mu njegov otac nije dao da ide u Bratunac, nego je pozvao stanicu, odakle mu je rečeno da "će sutradan doći da pokupe oružje".

- Ujutro 3. maja jednostavno se zapucalo sa svih strana. Mi smo doručkovali – baš jutarnji sati, možda 6.30 – gore kod svekra u kući - kaže ona i dodaje da je Adem s manjom grupom muškaraca otišao u šumu.

Sjeća se da se taj cijeli dan pucalo i da se, nakon što je granata pogodila svekrovu kuću, s porodicom i drugim mještanima smjestila u jedan podrum.

- Negdje u popodnevnim satima pokucali su i na vrata tog podruma, gdje je bilo nas sigurno pedesetak žena i djece i starijih, u tom podrumu. Izveli su Šaćira i Osmana, tu su ih tukli, dok smo mi još bili u podrumu. Šaćira su ubili odmah. Osman je ostao iza kuće, a nas su istjerali ovdje do ovog ulaza gdje se spaja međa - priča ona i pokazuje rukom kroz prozor.

Ona kaže da se formirala kolona od stotinjak mještana. Stajala je kod jedne prodavnice.

- U momentu kad smo pogledali, oni vode njih devetericu. Među njima je bio i moj suprug. Adem je negdje bio u sredini te kolone i njemu su jedinom bile vezane ruke otpozadi - govori ona kroz suze.

Adem je s grupom muškaraca položen na zemlju. U večernjim satima, prema Hibinom sjećanju, oni su odvedeni u Bratunac.

- Došao je kombi s mrtvačkom glavom i tad su devet tih momaka odveli prema Bratuncu. Nažalost, još njih dvojicu nismo našli. Ja sam muža pronašla, ukopala. Još dvojicu – njegovog brata Dževada i Seada – nismo našli - kaže ona.

Gubitak devetomjesečne bebe

Narednih dana Hiba se sa ostalim stanovništvom krila uglavnom po šumama. Njeno najmlađe dijete, devetomjesečna Dženana, preminula je 9. maja.

- Moja Dženana se u međuvremenu razboljela, pa sam je par puta bila ponijela kod ljekara, međutim zapucaju na mene pa se vratim - kaže i dodaje da joj je kćerka umrla u naručju.

- Moja komšinica je nosila, nisam ja. Ona je nosala cijeli dan, tek smo je sutradan ja, svekar i još jedan komšija ukopali kod svekrove kuće. Nikad je nismo pronašli kad smo se vratili, jer su oni sve pretraživali, mislili su da smo mi tu naoružanje zakopali, tako da je nikad nismo našli tu - govori Hiba.

Mještani su se, nakon nekoliko dana i poziva, predali. Odvedeni su u Bratunac, gdje su muškarci odvojeni te odvedeni u Osnovnu školu "Vuk Karadžić", a ostali su povedeni prema Kladnju, prepričava ona.

Tokom godina dobijala je različite informacije o tome gdje je njen suprug odveden, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u Kazan-bašči u Zvorniku.

- On je bio u toj vreći. Vjerovatno je mučen, nije imao garderobe uopće na sebi. I negdje doktor kaže da je bilo klasično to gušenje - prisjeća se ona.

Hibino lice se ozari dok opisuje supruga.

- Ja bih takvog sina, brata, muža, oca, poželjela svakome. I ne samo mog Adema, pošto je on imao još četvericu braće. Nažalost, svi su izginuli. To je bila jedna kompletna porodica, stvarno za poželjeti - kaže ona.

U sjećanju joj je ostalo vrijeme koje su provodili zajedno sa svoje petero djece, izleti, priče koje im je pričao…

- Moj Adem je bio osoba koja je imala razumijevanja za sve. On je radio u MUP-u ovdje u Bratuncu. I djecu i kuću, bukvalno u tih devet godina sve smo oformili - kaže ona i dodaje da je sve kratko trajalo.

Adem Ramić imao je 28 godina kada je ubijen, a njegovi posmrtni ostaci su 2007. ukopani u mezarju Veljaci.

Nada za pronalazak sina i dalje postoji

Sinan Ramić (FOTO: Birn)

Odmah preko ceste, Hiba novinarima pokazuje put koji vodi do kuće Sinana Ramića, kojem je također 3. maja 1992. odveden sin Sead, za čijim posmrtnim ostacima otac još traga. Sead je bio u grupi muškaraca s Hibinim suprugom Ademom.

Sinan pojašnjava da je baš krenuo rezati drva. Vraća se u kuću kako bi se presvukao za razgovor u uređenoj bašti, koju krasi drvo magnolije u ljubičastom cvatu.

U proljeće 1992. godine Sinan se nalazio u Libiji, gdje je radio. U Hranči su bili njegova supruga s djecom, kao i roditelji.

- Čuli smo se mi negdje 12. maja '92. Ja sam iz Libije nekako dobio telefon u Kladnju – oni su protjerani odavde u Kladanj možda 9. maja. I tad sam informaciju imao od žene da su mi oca ubili, dijete odveli - kaže on.

Sinan je vidno emotivan dok priča o svom sinu i potrazi za njegovim posmrtnim ostacima.

- Djeteta i dan-danas nema, 31 godina sad će biti 3. maja. Kad je odveden, imao je 19 godina i tri dana. Išao je u mašinsku, završavao je, to je već i završena srednja mašinska. Jedno vrijeme bavio se sportom u FK Bratstvo. Imam i sad njegovu karticu tu - govori Sinan kroz suze.

Godine nakon rata Sinan je proveo tragajući za informacijama šta se dogodilo njegovom sinu i gdje bi njegovi posmrtni ostaci mogli biti. Imao je informaciju da su tih devet muškaraca, među kojima je bio i njegov sin, bili zatvoreni u šupi kod igrališta u Bratuncu, da mu je sin u logoru u Srbiji, ali do pravih informacija nikada nije došao.

Prisjeća se da mu se ponudio i jedan čovjek da ga traži u Srbiji, bez naknade, što posebno naglašava.

- Ja sam njemu rekao: "Vi meni dijete, a ja ću vama pare pripremiti, pa nije bitno koliko je." Sve se završavalo obično na tome. I danas tako - pojašnjava.

Ni sam ne zna kako bi objasnio da li još uvijek ima nadu da će ga pronaći.

U Hranči je ubijen i Sinanov otac Selim, koji je imao 65 godina.

- Ubijen je ovdje gdje je autobusko stajalište, ima iznad u njivi. Ukopan je u porodično mezarje 2007. godine - kaže on.

Godišnjice otvaraju stare rane

Sud Bosne i Hercegovine je osudio Najdana Mlađenovića na tri i po godine zbog uništavanja imovine 3. maja 1992. u Hranči, tako što je grupi vojnika pokazao kuće Bošnjaka koje treba zapaliti, nakon čega su vojnici to učinili, te da je sam izvršio pretres i zapalio jednu kuću. On je oslobođen optužbe, između ostalog, za učešće u ubistvima. Njemu se sudilo sa Savom Živkovićem, koji je oslobođen svih optužbi.

U presudama Haškog tribunala koje je analizirao Detektor u "Bazi sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH" konstatovano je da su pripadnici srpske Teritorijalne odbrane početkom maja 1992. godine u Hranči ubijali, palili kuće, a da je oko 250 mještana dovedeno u salu Općine u Bratuncu, odakle je otprilike 60 ljudi odvedeno u školu "Vuk Karadžić".

Dok pokazuje imena svog supruga, kćerke, ostalih članova porodice i mještana na zajedničkom spomen-obilježju svim stradalim mještanima Hranče, Hiba priča da povratak nije bio nimalo lagan, te da su se mještani rasuli po drugim dijelovima BiH, ali i svijeta.

- Treba pričati istinu i samo istinu. I treba je uvijek ponavljati. Treba pričati djeci, treba pričati omladini, treba zapisivati - kaže ona.

Uoči 31. godišnjice napada na Hranču, Sinan kaže da ne bi volio da se ikada ovakav zločin ponovi.

- Imao bih reći za sve one koji znaju za grobnice, da kažu, bilo bi ljudski. I da narod više ne doživljava ovo. Ja bih volio da se ne desi više nikom ništa. Omladini pogotovo ovakve stvari, to je ružno. Teško pretrpjeti, teško podnijeti - poručuje on.

Popularno