Colors: Purple Color

Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS) donijet će u srijedu, 31. maja, konačnu presudu u predmetu protiv bivših rukovodilaca srbijanske Službe državne bezbjednosti (SDB) Jovice Stanišića i Franka Simatovića, čime će se rad Haškog tribunala na procesuiranju zločina počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini završiti.

Stanišić, bivši šef Službe državne bezbjednosti Srbije, i Simatović, bivši komandant Jedinice za specijalne operacije (JSO), nakon obnovljenog postupka su prvostepenom presudom osuđeni na po 12 godina zatvora za učešće u zločinima u BiH. Pred Haškim tribunalom nijedan državni funkcioner Srbije ranije nije bio osuđen za umiješanost u rat u BiH.

Pretresno vijeće konstatovalo je brojne zločine koje su srpske snage počinile u Hrvatskoj i BiH od 1991. do 1995. godine, a odgovornost Stanišića i Simatovića utvrdilo je samo u dijelu koji se odnosi na Bosanski Šamac. Proglašeni su krivim za pomaganje i podržavanje ubistava, deportacije, prisilnog premještanja i progona u Bosanskom Šamcu.

“Pretresno vijeće smatra da optuženi nisu odgovorni za planiranje, naređivanje ili pomaganje i podržavanje bilo kog drugog krivičnog djela iz optužnice”, rekao je tada predsjedavajući Pretresnog vijeća Burton Hall.

U obrazloženju presude se navodi da su Stanišić i Simatović učestvovali u formiranju Jedinice za posebne namjene pod ovlaštenjem Službe državne bezbjednosti Srbije i da su njome rukovodili, a da su pripadnici te jedinice obučili grupu od desetak muškaraca iz Bosanskog Šamca.

“Pretresno vijeće smatra da su optuženi, time što su obučavali i rasporedili pripadnike Jedinice i lokalne Srbe iz Bosanskog Šamca kako bi oni učestvovali u preuzimanju vlasti u opštini, obezbijedili praktičnu pomoć, što je imalo značajnog uticaja na izvršenje krivičnih djela u Bosanskom Šamcu”, kazao je sudija Hall.

Donoseći konačnu odluku, Apelaciono vijeće može reći da se ne slaže sa zaključcima Prvostepenog vijeća i njihovom presudom. Ali, iz dosadašnjeg iskustva iz Haaga, bitno je napomenuti da je prag odlučivanja znatno viši od toga da li se Apelaciono vijeće slaže ili ne, odnosno ako postoji ijedan dokaz na osnovu kog je Prvostepeno vijeće donijelo ovaj zaključak, onda će taj dio presude biti i vjerovatno potvrđen. Ovo je bitno u pogledu razumijevanja kako Vijeće razmatra dokaze, ali i kako je rijetkost da opovrgnu ono što je zaključilo Prvostepeno vijeće.

Zato, u susret konačnoj presudi Stanišiću i Simatoviću, donosimo pet najznačajnijih stvari koje trebate znati o ovom predmetu.

Presuda će donijeti pravosnažne zaključke o učešću Srbije u ratu u BiH i udruženom zločinačkom poduhvatu

Postupak protiv Stanišića i Simatovića je posljednji u kojem će sudije Mehanizma, kao nasljednika Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), utvrđivati da li su bivši zvaničnici Srbije krivi za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, i kakva je uloga susjedne države bila u ratu, te da li su optuženi odgovorni za postupanje paravojnih jedinica.

Njih dvojica se posljednjom izmijenjenom optužnicom terete da su od aprila 1991. do decembra 1995. godine učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) na čelu s tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem čiji je cilj bilo uklanjanje većine Bošnjaka i Hrvata s dijelova teritorija BiH i Hrvatske. Milošević je preminuo prije okončanja sudskog postupka u Haagu.

Prvostepena presuda je potvrdila da je Srbija bila upletena, uglavnom kroz svoje policijske i sigurnosne službe, u sukobe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te da je Milošević bio dio zločinačkog poduhvata za istjerivanje Hrvata i Bošnjaka iz nekih dijelova tih dviju zemalja.

Ipak, u presudi se navodi da Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da su optuženi Stanišić i Simatović učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu.

Služba državne bezbjednosti Srbije bila je dobro informisana o događanjima tokom ratova u BiH i Hrvatskoj, objašnjava se u presudi, te se dodaje da je SDB “imala pristup ogromnoj količini informacija o događajima na terenu u Hrvatskoj i BiH, uključujući i one o počinjenju zločina”.

U presudi se citira presretnuti razgovor iz januara 1992. godine u kome Stanišić govori Radovanu Karadžiću: “Ne znam koliko vi znate, ali mi znamo sve.”

Bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić je pred Mehanizmom za međunarodne krivične tribunale pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici te zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u BiH.

Konačna presuda Stanišiću i Simatoviću će u potpunosti zatvoriti priču o sudskom utvrđivanju činjenica pred međunarodnim sudovima o ulozi i učešću Srbije u ratu u BiH.

Do sada nije utvrđena odgovornost za zločine u Bijeljini, Trnovu, Doboju, Sanskom Mostu i Zvorniku

U optužnici protiv Stanišića i Simatovića se navodi da su srpske snage, a naročito Specijalne jedinice SDB-a Srbije, počinile zločine u gradovima i selima u općinama Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Sanski Most i Zvornik, napale ih i preuzele kontrolu nad njima, i počinile zločine u Trnovu”.

Optužnicom je obuhvaćen i zločin od 8. aprila 1992. godine, ili približno tog datuma, kada su srpske snage – konkretno Željko Ražnatović Arkan i pripadnici njegove “Srpske dobrovoljačke garde” – napale Zvornik i preuzele kontrolu nad gradom. Tokom tog napada u Zvorniku je ubijeno približno 20 civila nesrpske nacionalnosti.

Njima se sudilo i za zločin u Trnovu, kada su u junu 1995. godine “Škorpioni” odvezli kamionom šestoricu zatočenika s područja Srebrenice, među kojima su bili i dječaci, nekoliko kilometara dalje od njihove baze, te ih ubili iz vatrenog oružja i to snimili videokamerom.

Prvostepeno vijeće nije osudilo Stanišića i Simatovića zbog odgovornosti za ove zločine.

Iznoseći žalbu na ovu presudu, Tužilaštvo je ovu ocjenu Vijeća nazvalo fundamentalnom greškom.

Vijeće nije analiziralo sve relevantne modele ponašanja Stanišića i Simatovića pri pružanju pomoći i podrške u ostvarivanju zločinačkog cilja, navelo je Tužilaštvo u žalbi, kao i da je za njih dovoljan dokaz finansiranje “Srpske dobrovoljačke garde”, čiji pripadnici su počinili zločine u Sanskom Mostu ili Trnovu.

Prva presuda koja je utvrdila odgovornost Arkanovih “Tigrova” u zločinima

Stanišić i Simatović su, prema navodima optužnice, bili odgovorni za specijalne jedinice SDB-a, koje su uključivale grupe ili pripadnike grupa poput Jedinica za posebne namjene Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije, Jedinice za antiteroristička dejstva (JATD) i Jedinice za specijalne operacije (JSO), poznate i kao “Crvene beretke”, “Škorpiona”, “Srpske dobrovoljačke garde” odnosno “arkanovaca” i Arkanovih “Tigrova”.

Presudom kojom su osuđeni na po 12 godina, potvrđuju se i zločini nekih od jedinica. To je ujedno bila i prva presuda međunarodnog suda koja je potvrdila neke od zločina koje su počinili Željko Ražnatović zvani Arkan i njegove paravojne jedinice, te ubistvo šest muškaraca iz Srebrenice u Trnovu od strane “Škorpiona”.

Željko Ražnatović Arkan ubijen je 2000. godine, prije nego što mu je u Haagu suđeno za ratne zločine. Pripadnici njegove ratne paravojne jedinice “Srpske dobrovoljačke garde”, poznatije kao “Tigrovi”, počinili su, prema iskazima svjedoka i preživjelih, zločine koji su uključivali ubistva, silovanja i mučenja tokom sukoba u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Do danas je osuđen samo jedan pripadnik ove jedinice - Boban Arsić, kome se u Hrvatskoj sudilo u odsustvu.

Suđenje traje dvije decenije i značajan dio ročišta održan je iza zatvorenih vrata

Postupak protiv Stanišića i Simatovića traje dvije decenije i jedan je od najdužih procesa pred Haškim tribunalom. Oni su uhapšeni 13. marta 2003. godine u Srbiji, poslije čega je Simatović prebačen u MKSJ 30. maja, a Stanišić 11 dana kasnije. Suđenje im je počelo nakon šest godina po trećoj izmijenjenoj optužnici.

Poslije prvostepenog suđenja, Haški tribunal je 2013. godine Stanišića i Simatovića oslobodio krivice, ali je Apelaciono vijeće 2015. usvojilo žalbu Tužilaštva i zbog nepravilnosti u postupku naložilo da suđenje bude ponovljeno po istoj optužnici.

Novo suđenje Stanišiću i Simatoviću počelo je 13. juna 2017. i trajalo je pet godina, uz polugodišnju pauzu zbog pandemije koronavirusa. Nakon obnovljenog postupka, MMKS je 2021. donio prvostepenu presudu kojom su Stanišić i Simatović osuđeni na po 12 godina zatvora za učešće u zločinima počinjenim u Bosanskom Šamcu u BiH.

Odluka Žalbenog vijeća Haškog tribunala da u potpunosti obnovi suđenje jedinstvena je i prva takva odluka za zločine u BiH.

Tokom 228 dana obnovljenog suđenja saslušano je ukupno 80 svjedoka, od čega 51 svjedok Tužilaštva i 29 svjedoka Odbrane, a prihvaćeno više od 6.000 dokaza. Međutim, sam postupak je obilježio veliki broj ročišta održanih iza zatvorenih vrata, nije bila upućena u cijeli dokazni postupak kao što je to bio slučaj u ranijim suđenjima za ratne zločine u BiH.

Presuda kojom se završavaju krivični postupci u Haagu za zločine u bivšoj Jugoslaviji

Optužnicama je od 1993. godine u Haagu optuženo preko 160 osoba, dok ih je više od 90 osuđeno, od čega sedam na doživotnu kaznu zatvora. Desetine podignutih optužnica proslijeđene su Sudu Bosne i Hercegovine na daljnje postupanje.

Ovo je posljednji postupak za rat u BiH pred Haškim tribunalom. Posljednju presudu donijet će peteročlano Vijeće Mehanizma na čelu s predsjedavajućom sutkinjom Gracielom Gatti Santanom.

Zahvaljujući procesuiranju ratnih zločina počinjenih u BiH, Haški tribunal je Bosni i Hercegovini, ali i svijetu, ostavio sudski utvrđene činjenice kao jedan od načina borbe protiv negiranja genocida i drugih zločina. U svojoj posljednjoj presudi Sud u Haagu će dati konačnu ocjenu o umiješanosti Srbije u rat u BiH.

Dok završava suđenja za bivšu Jugoslaviju, pred Mehanizmom se nastavljaju suđenja za zločine u Ruandi, a u Haagu se odnedavno vode i procesi za zločine počinjene na Kosovu.

(Detektor) 

Promocija prvog i drugog dijela knjige iz edicije „Genocidna namjera Bratunac 1992“, autora Ramiza Salkića upriličena je 23. maja 2023. godine u Multimedijalnom centru Kovači u Sarajevu.

“Ovom knjigom želim ohrabriti Bošnjake Hranče, Bratunca, ali i cijelog ovog prostora, koji se nepravedno zove samo po jednom narodu, da istraju u borbi, koju vode časno i ustrajno. Da nikada ne odustanu od svojih ognjišta. Naš povratak je naša borba za istinu, za pravdu i za domovinu Bosnu i Hercegovinu. O nama najbolje govori naš miran povratak i želja da živimo na svojim ognjištima. Iako je nad nama počinjen Genocid, mi smo spremni da živimo u miru sa komšijama. Koliko smo zreo narod pokazuje činjenica da nismo uzimali pravdu u svoje ruke, već smo taj posao prepustili institucijama države Bosne i Hercegovine, od koje očekujemo da procesuira i kazni počinioce zločina”, napisao je Salkić u svojoj knjizi o progonu Bošnjaka.

Njegova je želja, kako piše, da Bošnjaci Hranče, Bratunca i cijele Bosne i Hercegovine, iz ove knjige izvuku važne pouke i da budu još ustrajniji i odlučniji u borbi za svoje ognjište, svoja prava i slobode.

“Naši cilj je slobodna Bosna i Hercegovina, zemlja jednakih mogućnosti za sve njene građane. Naši ciljevi nisu usmjereni ni protiv bosanskih Srba, niti protiv bosanskih Hrvata. Mi želimo zemlju koja će biti po mjeri svih njenih građana. Niko od nas nema pravo odustati od svoga ognjišta, od svoje domovine, bez obzira gdje ga je ratni vihor i progon odveo. To treba i mora biti novi podstrek u našoj borbi, za vraćanje naših prava, koja su nam oduzeta Agresijom i progonom, a koja nam, u ovom djelu naše domovine, još uvjek nisu vraćena u potpunosti. Domovina je kao majka. Samo je jedna majka i samo je jedna domovina. Kad god da izgubite majku, ostajete siroče i nikad je nećete vratiti. Ne smijemo dopustiti da izgubimo domovinu, jer i tada ostajemo siročad, gubimo ime, gubimo identitet, gasi se naš korijen, nestajemo kao narod... Nestaju naš jezik, kultura i običaji... Dovoljno smo mudri i jaki da to ne dopustimo. Zbog toga, na kraju ove knjige, koja je početak pisanja istine o progonu Bošnjaka Bratunca, pozivam vas na ustrajnost, hrabrost i odlučnost u borbi za našu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Pozivam vas na saradnju, kako bismo ovakvu knjigu napisali za sva mjesta iz kojih su Bošnjaci Bratunca protjerani tokom agresije od 1992. do 1995. godine. Buduće generacije neće moći reći da nisu znale”, napisao je Salkić.

Stav

U mjestima Sandići-Lolići i Hrnčići kod Bratunca danas je, 29.maja. 2023. godine, prigodnim programom obilježena 31. godišnjica zločina nad stanovnicima ovih mjesta.

Prisutni su najprije posjetili spomen-obilježje u Sandićima-Lolićima, koje je podignuto u znak sjećanja na 11 šehida koji su svoje živote položili na današnji dan 1992. godine u ovom mjestu, u odbrani Konjević Polja od agresora , gdje su polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe odali počast ubijenima.

Potom je u džamiji u Hrnčićima upriličen i vjerski dio programa.

Kada je krajem maja došlo do protjerivanja Bošnjaka iz ovog dijela bratunačke opštine, stanovnici su se organizovali, i uz pomoć komšija iz drugih mjesta i susjednih opština, pružili su otpor agresoru 29. maja u Sandićima-Lolićima. Ovom bitkom, u kojoj je 11 šehida izgubilo život, spriječen je pad Konjević Polja, a Bošnjaci ovog kraja su, barem dijelom, tokom 1992. godine izbjegli sudbinu svojih komšija iz drugih naselja.

Zahvaljujući ovom događaju, Konjević Polje je ostalo slobodno do 13. marta 1993. godine.

Današnjem obilježavanju je prisustvovao i Ramiz Salkić, poslanik u Narodnoj skupštini Rs-a, koji je položio cvijeće i odao počast nedužno ubijenima. 

Današnjim obilježavanjem završena je višednevna manifestacija “Dani sjećanja na žrtve genocida u Bratuncu” kojom su se preživjeli stanovnici ovog podrinjskog mjesta prisjetili najstravičnijih zločina tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

U Federaciji Bosne i Hercegovine danas je Dan žalosti. Na današnji dan, 25. maja 1995. godine, na Kapiji u centru Tuzle, zločinačka granata s Ozrena ubila je 71 osobu, a ranila više od 150. Stradali su uglavnom mladi, a prosječna starost ubijenih bila je samo 23 godine.

Brojne delegacije i građani ujutro će položiti cvijeće na Aleju mladosti na Slanoj Banji, gdje počiva 51 žrtva masakra. Nakon toga, u 11 sati uslijedit će polaganje cvijeća na Kapiji. Oglašavanje sirena, planirano je u 20.55 sati, u znak sjećanja na trenutak kada je granata sa Ozrena prekinula 71 mladi život.

Iako je od ovog stravičnog zločina nad civilima prošlo 28 godina, pravda još uvijek nije stigla odgovorne. Za ovaj zločin pred Sudom Bosne i Hercegovine, nekadašnji komandant Taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske Novak Đukić, osuđen je na 20 godina zatvora, jer je naredio da se topovskim projektilima gađaju civilni ciljevi u Tuzli.

Đukić je prije odlaska na izvršenje kazne pobjegao u Srbiju, gdje i danas slobodno živi, jer ima srbijansko državljanstvo. Sve to dodatno iritira porodice žrtava, jer je Đukić jedini pravosnažno osuđen za ovaj zločin, a nije iza rešetaka.

Zločin na Kapiji bio je i ostao najveća rana u historiji Tuzle i to se može osjetiti svakog 25. maja. Grad soli ovoga dana nije svoj. Sve je tiše. Šetnja gradskim ulicama toga dana nije šetnja nego samo prolazak, a odredište su Slana Banja gdje je sahranjena 51 od ukupno 71 žrtve i Kapija, gdje cvijeće i svijeće ispod stihova Maka Dizdara i onoga ko ne zna gdje je došao upozoravaju da pogleda, upita, sazna.

U Drinjači kod Zvornika danas je, 27. maja 2023. godine, prigodnim programom obilježena 31. godišnjica zločina nad Bošnjacima ovog mjesta.


30. maja 1992. godine lokalno civilno bošnjačko stanovništvo je zatočeno u Domu kulture, a potom su muškarci, njih 87, strijeljani, dok su mnoge žene silovane. Ukupan broj ubijenih tih dana je veći od stotinu.


Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu ubijeno je 285 Bošnjaka Drinjače, mnogi su ubijeni tokom povlačenja prema Srebrenici i u genocidu 1995. godine.


Današnjem obilježavanju prisustvovao je i Ramiz Salkić, poslanik u Narodnoj skupštini Rs-a, koji je u svom obraćanju prisutnima istakao da oni koji su preživjeli nemaju pravo da šute o zločinima počinjenim nad našim narodom.


- Javno trebamo govoriti i pozivati Tužilaštvo da procesuira ove i druge zločine koji su počinjeni nad Bošnjacima Podrinja tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.


Zločini koji ostaju nekažnjeni predstavljaju veliku opasnost da budu ponovljenu u budućnosti.


Grafiti koji su ispisani između dvije godišnjice u Domu kulture u kojem je bio logor za Bošnjake dokaz je da je zločinačka ideja živa i da je tu oko nas upravo zbog činjenice što nije kažnjena – rekao je Salkić.


U ovom mjestu je i u božićnoj noći, 6/7. januara 1942. godine počinjen zločin kada su Dangićevi četnici u selu Sopotnik pokupili gotovo svo bošnjačko stanovništvo. Prema izjavama svjedoka, zarobili su 89 muškaraca, žena i djece u tri kuće i žive ih zapalili.

U Multimedijalnom centru Kovači u Sarajevu večeras je upriličena promocija knjiga „Genocidna namjera Bratunac 1992.“ I i II, autora mr. Ramiza Salkića.


Na promociji su, pored autora, govorili prof. dr. Adnan Velagić, Avdo Huseinović, dr. sc. Muamer Džananović i Mehmed Pargan.


Riječ je o knjigama koje su dio šireg projekta prikaza i dokumentovanja genocidne namjere nad Bošnjacima Bratunca 1992. godine, a koje obrađuju dešavanja iz perioda agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u naseljima Hranča, Repovac i Borkovac i naselju Glogova.


Za ova dva izdanja knjige “Genocidna namjera Bratunac 1992.” govorilo je više od 50 sagovornika koji su preživjeli torture i zločine.


Prema dostupnim podacima u naselju Glogova je u periodu 1992- 1995. godina ubijeno ukupno 388 stanovnika, od toga 26 djece i 20 žena.
U naseljima Hranča, Repovac i Borkovac ubijena su 92 stanovnika, među kojima 12 djece i 9 žena.


U Hranči se desilo i prvo ubistvo na području opštine Bratunac na početku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, kada je ubijena djevojčica od pet godina. U Glogovoj je izvršeno prvo masovno strijeljanje u našoj domovini, 9. maja 1992. godine, kada je pored mjesne džamije ubijeno više od 60 osoba.


U svom obraćanju prisutnima autor knjige Ramiz Salkić je istakao da preživjeli nemaju pravo da šute o zločinima koji su počinjeni nad našim narodom.


“Zločini koji su počinjeni nad Bošnjacima tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu nas preživjele obavezuju da o njima govorimo, iste dokumentujemo i ostavljamo kao opomenu budućim generacijama.


Naša šutnja značila bi izdaju onih koji su zlostavljani, mučeni, silovani i ubijani samo zato što su željeli slobodu, što su bili Bošnjaci muslimani i što su voljeli svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu.


Mi nemamo pravo da šutimo o zločinima koji su počinjeni nad našim narodom.


Mi smo preživjeli da bi svjedočili i dokumentovali istinu o realizaciji genocidne namjere nad Bošnjacima muslimanima potkraj 20. vijeka u srcu Evrope, pred očima čitavog svijeta koji je reagirao tek kada je shvatio da ćemo mi kao narod preživjeti.


Serijal knjiga “Genocidna namjera Bratunac 1992. godine” ima za cilj da prikaže zločine nad Bošnjacima Bratunca kroz riječi onih koji su preživjeli te zločine.


Činjenica da živimo u vremenu gdje se zločinci veličaju, zločini i genocid negiraju, gdje je katarza izostala, dodatno nas obavezuje na razvijanje i jačanje kulture sjećanja kao opomene da nam se zločin ne bi ponovio.”


Promociju su organizovali JU Fond Memorijala KS, Udruženje “Žena Podrinja” sa partnerskim organizacijama iz Bratunca, Udruženje porodica i prijatelja nestalih Bošnjaka “Naše sjećanje” Bratunac i Bošnjačko udruženje preživjelih logoraša Bratunac.

Popularno