Povodom 12. septembra 1831. godine kada je U Sarajevu u Carevoj džamiji održan svebosanski sabor i voljom bosanskog naroda za namjesnika izabran Huseinbeg Gradaščević održana je javna tribina na kojoj su uvodničari bili prof.dr. Husnija Kamberović, prof.dr. Senadin Lavić i mr.sci. Emir Zlatar.

Na tribini su prezentirani historijski uzroci kao i ciljevi Pokreta za autonomiju iz Bosne 1831. godine te elaborirani neki od ključnih razloga zašto taj pokret nije proizveo uspjeh i obezbjedio autonomiju Bosni i njenom narodu, kao što je to rezultiralo autonomijom, kasnije potvrdom državno-pravnosti, susjedne kneževine Srbije.

Pokret bosanskih prvaka koje je predvodio kapetan gradačačke kapetanije Husein-beg Gradaščeviću periodu od 1830-1832. godine bio je jedan od najznačajnijih organiziranih pokreta Bošnjaka u modernoj povijesti Bosne. Većina istoričara kao najvažnije razloge začetka pokreta za autonomiju Bosne navode:

  • reformske procese koje je tadašnji Sultan Mahmud II (1808-1839) provodio a koji se odnosio na ukidanje nasljedne kapetanije,
  • novih uniformi za vojsku,
  • ustupanje dijelova Bosanskog ejaleta prvo Austriji a onda i Srbiji – posebno podrinjskih nahija iz sastava Bosne. Jedrenskim ugovorom o miru od 14. septembra 1829. godine Osmansko carstvo se obavezalo da ih vrati Srbiji.

Na tribini su ponovljeni naučno-istraživački rezultati historičara Ahmeta Aličića koji je na bazi relevantne historijske građe i činjenica nedvojbeno zaključio:

U našoj istorijskoj nauci taj Pokret, do sada, opće nije temeljito i sveobuhvatno obrađen. On nije ni postavljan kao relevantna istorijska pojava. Pokret za autonomiju Bosne, po jačini i žestni sukoba vojničkog i političkog, bio je jači od svih oslobodilačkih pokreta u Osmanskom Carstvu do tog vremena. On je bio potpuno organiziran i izvođen po svim civiliziranim pravilima oružanog rata, bez ijedne kriminalne radnje. Pokret je po prvi put okupio svo stanovništvo Bosne, dakle bošnjački narod, svih slojeva i svih konfesija i pripadao je, kako su to organizatori Pokreta izjavljivali, svakom čovjeku u Bosni. Do toga vremena u Bosni nije postojala nikakva srpska i nikakva hrvatska nacionalna svijet. Postojala je samo bošnjačka svijest…Taj narod se zvao Bošnjaci, bošnjački narod. Nikakvih drugih naziva nije imao, a vjere je bio islamske, pravoslavne i katoličke.

Prema određenim istovremenim izvorima Bošnjački prvaci predvođeni Gradaščevićem na svom zasjedanju koncem 1830 i početkom 1831 godine koncipirali su zahtjev i od Osmanske vlasti tražili da:

  • poništi privilegije date Srbiji i naročito da vrati šest povjesnih bosanskih nahija;
  • obustavi provođenje osmanlijskih vojnih reformi;
  • okonča upravu nad Bosnom i prihvati formiranje autonomne bosanske vlade na čelu s lokalnim vođom; zauzvrat bi Bosna plaćala godišnji doprinos-porez

Kako pozitivnog odgovora nije bilo započeo je ustanak protiv centralnih osmanskih vlasti u historiji poznat kao Pokret za autonomiju Bosne. Bosanske snage zauzele su Travnik, glavni grad tadašnjeg bosanskog ejaleta te preuzeli namjesništvo bosanskom zemljom. Gradaščević je 31. maja 1831. uputio je poziv u kojem je zahtijevao da se sva gospoda (ajani) smjesta pridruže njegovoj vojsci, zajedno sa svim pripadnicima bosanskog naroda, svih vjera I staleža. Na hiljade ljudi mu se pridružilo, među njima i brojni kršćani za koje se tvrdilo da su sačinjavali i do jedne trećine njegovih sveukupnih snaga. Vjerovatno je tu bilo različitih motiva, ali sa stanovišta procesa snage su predstavljale narodnu vojsku koja se borila “za interese Bosne I naroda”. Dakle počela se formirati bošnjačka, danas bi je mogli nazvati bosanskom, vojskom. Ova vojska krenula je u susret snagama Osmansog casrtva koje je sultan poslao da uguši pobunu u Bosni, međutim Bosanska vojska je odnijela pobjedu i potukla osmansku vojsku 18. jula u blizini Štimlja na Kosovu. Osmansku vojsku podržao je i tadašnji srpski knez Miloš Obilić, kao osmanski vazal automne kneževine Srbije, što treba posebno osvjetliti u kontekstu lažnih pseudo historijskih odnosa Turaka I Srba, koje gotovo 200 godina kreira i plasira akademske i politička elita Srbije.

Gradaščević je sa vojskom iz Prištine stigao 9. Septembra 1831 u Sarajevo. Njegov novi status je ozvaničen tokom svebosanskog sabora održanog 12. septembra u Sarajevu.U tom trenutku Gradaščević nije bio samo vrhovni zapovjednik, nego i glavna civilna vlast u Bosni. Osnovao je sud, i nakon što se udomaćio u Sarajevu osnovavši I svoj dvor, preselio je sredinom decembra 1831. godine centralnu vlast Bosne u Travnik, napravivši od njega de facto glavni grad pobunjene I u tom trenutku samostalne, autonomne Bosne. Husein-beg Gradaščević na ovaj način postaje prvi predsjednik autonomne Bosne u našoj novijoj povijesti. Koncem 1831 godine Gradaščević je bio omiljen u najvećem dijelu Bosanskog ejaleta što potvrđuje zapis Husein-age, posebnog portinog izaslanika u svom izvještaju od 23. Decembra 1831. Godine. U izvještaju stoji “Došao sam u Bosnu da izvrđim zadatak. Meni dano upustvo I ferman sam riječ po riječ prenio I bosanskim prvacima I Husein-kapetanu. U susretima koje sam imao u svakom mjestu sa prvacima zemlje dok sam išao od Novog Pazara do Travnika utvrdio sam da se u Bosni I malo I veliko složilo da im valija bude Husein-kapetan, pa ako ima ferman kojim se on postavlja za vezira zakasni petnaest-dvadeset dana oni će silom poći na Rumeliju. Kogod bude došao u Bosnu, ovakvo će stanje naći.”

Ipak, u periodu koji je slijedio Osmanska vlast se okreće prema Bosni u cilju gušenja autonomije. Nejedinstvo bošnjačkih kapetana, uglavnom prvaka iz Hercegovine, mnogi istoričari navode kao jedan od važnih ali ne presudnih razloga neuspjeha Pokreta. Ipak radi historijske istine treba jasno istaći da je veći broj hercegovački kapetana bio na strani Pokreta, dok je jedan manji broj bosanskih kapetana bio protiv Pokreta, tako da je stereotip koji se u javnosti plasira da su bosanski kapetani bili na jednoj a hercegovački na drugoj strani potpuno naučno neutemeljena, proizvoljna i zlonamjerna. U pokretu je učestvovalo više od 80% svih kapetana iz sva tri sandžaka bosanskog ejaleta (bosanski, hercegovački, zvornički). Međutim najznačajniji, najugledniji I prvi kapetan među hercegovačkim kapetanima bio je Ali-aga Rizvanbegović Stočević  koji je za svog pomoćnika imenovao gatačkopivskog i drobljanskog muselima Smail-agu Čengića koji su ostali vjerni sultanu i Porti. Kao nagradu za lojalno držanje prema Porti i za ratne zasluge protiv Pokreta sultan je 1833. Ali-agi Rizvanbegoviću dodijelio počasni naziv paše. Porta odstupa od uobičajenog pravila i imenuje ga vezirom u njegovoj rodnoj Hercegovini, praveći izuzetak i presedan, ali i izraz poštovanja i značenja Ali-paše šta je učinio za Osmansko Carstvo. Istovremeno je izdvojio Hercegovački sandžak iz sastava Bosanskog ejaleta u upravnom pogledu i dao mu status mutesarifluka. Za zasluge koje je pokazao u borbi protiv Pokreta imenovan je 1833. godine hercegovačkim vezirom. Njegov pratitelj, Smail-aga Čengić, imenovan je kapiddžibašom (nadkomornikom). Nažalost, nepunih dvadeset godina nakon slamanja Pokreta za autonomiju Bosne, hercegovački prvak Ali paša koji je bio protiv svojih sunarodnika, biće smaknut od strane novih osmanskih namjesnika. U martu 1851. uhapšen je Ali-paša Rizvanbegović po nalogu Omer-paše i iste godine na Dobrinju kraj Banje Luke ga je ubio stražar koji ga je sprovodio, ili se on sam ubio.

Konačna borba se dogodila 4. juna 1832. Godine na Stupu, mjestu između Sarajeva i Ilidže, mada neki izvori govore da se ne radi o današnjem Stupu već drugoj lokaciji u okolici istočno od Sarajeva. Nakon duge i intenzivne borbe činilo se da je Gradaščević još jednom potukao sultanovu vojsku. Međutim, pred sami kraj bitke hercegovačke snage pod komandom Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića su udarile s leđa na svoje sunarodnjake, probile Gradaščevićevu odbranu koja je bila postavljena na stranama, i uključile se u borbu. Iznenađena napadom s leđa Gradaščevićeva vojska je bila primorana povući se u Sarajevo. Tada je odlučeno da je daljnji vojni otpor besmislen.

Uvodničari su na tribini dali detaljna objašnjenja, historijske prikaze i rezultate istraživanja kako i zašto Pokret nije uspio. Leopold Ranke autrijski historičar I naučnik je prvi stranac koji je pisao o Pokretu te već 1834. godine piše članak “Bosna prema reformama sultana Mahmuda II”. Ranke Pokret svrstava u “ovamošnje” tj. evropske nacionalne pokrete toga vremena. Iz istorijskih dokumenata zanimljiv je onaj kojim je Husein kapetan fra Iliju Starčevića, sredinom marta 1832. poslao u Austriju sa pismom u kojem moli cara Franza da mu omogući ulazak u Austriju I očekivanje da će Austrija pružiti pomoć Bosni onako kako je to Rusija učinila Srbiji. To se nije desilo već je Autrija predala Gradaščevića Osmanskoj vlasti. Sultan je donio odluku o amnestiji Gradaščevića, tako da je Grdaščević svoje posljednje dane u Istanbulu proveo u kućnom pritvoru gdje je umro pod nerazjašnjenim okolnostima. Mezar mu se nalazi u haremu Sultan Ejupove džamije u Istanbulu.

Kasnija dešavanja u I oko Bosne I njenog matičnog naroda biće još pogubnija. Nakon predaje Bosne Austro-ugarskom carstvu 1878 godine na Berlinskom kongresu, kada je još jedan dio Bosne – novopazarski sandžak otcjepljen od Bosne, nacionalni identitet Bošnjaka se čak potire I gubi. Bosanski jezik kao temeljni element nacionalnog identiteta Bošnjaka se potire I nestaje u svom historijskom nazivu. Procesi tokom Austro-ugarskog carstva, a potom Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, I I II svjetski rat, te uspostave FNRJ odnosno SFRJ obilježeni su gubitkom nacionalnog identiteta jednog od najstarijih južnoevropskih naroda Bošnjaka. Period od 1840. pa do 1946, a u ovom kontekstu I tokom SFRJ dakle do 1992. Godine, etabliran je negativan, a danas je sasvim jasno da je I tendenciozan, odnos historijske nauke prema matičnom narodu Bosne čija je posljedica nastajanje ogromne praznine u povijesnom pamćenju našeg naroda I prisilno pomjeranje njegove istorijske I društvene svijesti  isključivo ka njenoj religioznoj svijesti. Bošnjaci su prozvani I od strane drugih naroda tretirani kao Turci (dakle “došlje” u Bosnu), kasnije su određeni Muslimanima, te su kao takvi predstavljeni kroz pseudo historiju etabliranu od strane srpskih a potom I hrvatskih istoričara. Ovi stereotipi koji su javno etablirani prisutni su I danas iako je sasvim jasno da  Bošnjaci sljednici srednjovjekovnih Bošnjana nikada nisu bili Turci već autohtoni starosjedilački narod u svojoj zemlji Bosni.

Profesor Lavić na koncu javne tribine podcrtao je važnost isticanja i etabliranje bosanske nacije, kao moderne političke nacije-države u današnjem svijetu, a što je bila bošnjačka nacija za vrijeme Pokreta. I tada a i danas radi se o jednom političkom, matičnom narodu Bosne sa tri različite konfesije. Danas imamo i tri etničke grupe koje oblikuju bosansku naciju.

VKBI

Popularno

  • 30 dana

  • Sve

  • 7 dana