Ako se i dalje nastavi s procesom dekonstituiranja hrvatskog naroda, HNS će pokrenuti sve pravne procedure i političke korake za novu institucionalnu i teritorijalnu organizaciju BiH na načelima federalizma i konsocijacijske demokracije, kojom će se osigurati potpuna ustavna jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda u BiH, zaprijetio je sa Hrvatskog narodnog sabora (HNS) održanog proteklog vikenda predsjednik te nevladine organizacije i HDZ-a BiH Dragan Čović pomalo uvijeno govoreći o krajnjim ciljevima njegove politike.

Bio je to još jedan u nizu ultimatuma HDZ-a. Austrijski „Der Standar“ ranije ovog mjeseca je upozorio da HDZBiH, ako mu se popusti, neće stati sa blokadama.

Otud se može reći da zaključci HNS-a, a prema riječima uglednog hrvatskog politologa i političkog analitičara Davora Gjenera, znače, zapravo, povratak na koncept tzv. Herceg-Bosne.

Takva politika, po Gjeneru, ima podršku u ovom trenutku hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, koji, kao i Čović, ne krije simpatije prema ruskim interesima novi prostorima.

Slična tumačenje zaključaka HNS-a dan prije zasjedanja koje je imalo „dosta povijesnih dimenzija“ (Čović) dao je i jedan portal blizak HDZ-u, što iz ove stranke nisu demantirali.

Od Tuđmana, Boban, Prlić, Jelavić, Čović…

Šta ovo praktično znači? Da je hrvatska politika i ona u Zagrebu i ona u Mostaru, nakon Mate Bobana i Jadranka Prlića, poslije Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, preko Hrvatske samouprave Ante Jelavića iz 2001. godine i presude Haškog tribunala 2017. godine, ponovo vraća na koncepte iz devedeesetih, što nije dobra vijest za Bosnu i Hercegovinu i njezine građane, koji vrlo dobro znaju posljedice takvih politika.

Indikativno, to se dešava u osvit 31. godišnjice dogovora Franje Tuđmana i Slobodana Milševića iz mara 1991. godine i obilježavanja 100. godišnjice rođenja prvog hrvatskog predsjednika.

Senada Šelo Šabić, viša znanstvena suradnica u Odjelu za međunarodne gospodarske i političke odnose iz Zagreba, kao i Božo Kovačević, ranije su upozorili na činjenicu da je hrvatska politika zakovana na „ratnim pozicijama“.
Da bi se, naprosto, razumjela takva politika i zašto ona ne može izaći iz „tuđmanovskih okvira“, odnosno zašto se dešava retuđmanizacija hrvatske politike koju predvodi Zoran Milanović, valja podsjetiti na to na što računa hrvatska „duboka država“.

Naime, na tribini u Zagrebu novembra 2018. godine konstatirano je da „BiH ne mora opstati“.

Bivši Tuđmanov obavještajac, ratni šef tajne službe SIS i kasnije visoki funkcioner Hrvatske informativne službe (HIS), dr. Ivo Lučić tada je kazao:
„Iskustvo nam govori sljedeće – da se ništa bitno neće promijeniti u idućih nekoliko mjeseci ili nekoliko godina, da su to dugotrajni procesi i da se ovdje radikalne promjene događaju onda kad se urašava okruženje, međunarodni poredak, ono što drži tu Bosnu i Hercegovinu na okupu“.

Nekoliko mjeseci kasnije, u martu 2019. godine, Dragan Čović je pozvao je na „uvezivanje svega onog što nosi ime Herceg-Bosna“.

“Svi vi kojima je na srcu Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, odnosno Hrvatska Republika Herceg-Bosna…”, počeo je govor Čović u Mostaru.
Mnogo prije toga, 2011. godine, Čović je pri susretu sa hrvatskom dijasporom jasno kazao da je “Izborni zakon oružje za treći entitet”.

No, čekale su, očito, međunarodne i domaće okolnosti pogodne za to. Njih je trebalo proizvesti blokadama, ucjenama, prijetnjama, paktiranjem sa Dodikom u rušenju državnih institucija, širenjem mržnje…

Upravo te „međunarodne okolnosti“ o kojima govori i Lučić imao je u vidu i sam Franjo Tuđman kada je u osvit raspada Jugoslavije konstruirao svoju politiku prema BiH. To potvrđuju stenogrami Tuđmanovih razgovora koje je on sam snimao i koji su korišteni kao dokazni materijal u Haškom tribunalu.

„Granice koje su potrebne Hrvatskoj“

Naime, u junu 1991. godine, tri mjeseca poslije sastanka u Karađorđevu, Tuđman kaže da „započinjemo razgovore sa problemom Bosne, odnosno razgraničenja i granica Republike Hrvatske“.

„Usput, ja sam imao sastanak tamo sa hrvatskim predstavnicima, sa vodstvom HDZ-a, sa desetak njih i oni jasno podržavaju, i to zdušno podržavaju tako naše stajalište, ali sam im rekao i to da ta hrvatska politika u BiH mora biti spreman i pripremiti se na sljedeće događaje, kretali se oni u bilo kom vidu, ako se kreću u demokratskom, dogovornom, je uredu, smo po sebi, ali ako bi se kretali drugačije, oda bi morali biti isto tako spremni da donose odluke, hrvatske odluke, kao što će ih donositi srpska politika“, rekao je Tuđman na 7. sjednici Vrhovnog državnog vijeća RH 8. juna 1991. godine.

Nadalje da bi se razumio Čovićev pakt sa Dodikom, hrvatsko protivljenje sankcijama lideru SNSD-a, kao i suglasje sa politikom Aleksandra Vučića („slažemo se 90 posto sa Hrvatskom oko BiH“), treba se prisjetiti da je i sam Tuđman vidio rješenje isključivo „u razgraničenju Bosne i Hercegovine“ (čitaj: podjele) i dogovoru sa Srbijom.

„Mislim da ćemo postići zbog toga što to odgovara i Srbiji i Hrvatskoj, podjednako, a što muslimanska komponenta, zapravo, i nema drugog izlaza nego da prihvati to rješenje, iako rješenje neće biti tako lako naći, ali ipak u biti, to je to“, veli on, te, malo kasnije.

Tuđman u tome vidi „povijenu zadaću“ kako doći do granica Hrvatske „kakve su potrebne Hrvatskoj Republici, hrvatskom narodu, da bi mogao opstati, i da bi mogao ući u bilo kakav savez, i biti samostalan u Europi, Europskoj zajednici i bez Europske zajednice“.

„To je polazište prihvatljivo, a drugo je stvar rasprave, i točno je ono što smo kazali, ako se sporazumijevamo na tom bitnom pitanju, spornom između Hrvatske i Srbije o Bosni i Hercegovini, ako ostvarimo realne granice za Republiku Hrvatsku i ako se riješi taj problem pređanskih Srba na taj način da i Srbija bude zadovoljna, onda se može graditi na tome da i Srbija prihvati takve osnove saveza koji bi bili za nas prihvatljivi, i za druge prihvatljivi, ili, pak, potpuno razdruživanje“, dodao je.

Priključenje hrvatskoj državi

Herceg-Bosna je postala politika Zagreba i HDZBiH nakon sastanka 27. decembra 1991. godine na kojem se desio obračun sa Stjepanom Kljuićem. Sastanak se dešava nepunih 10-tak dana nakon proglašenja HZ Herceg-Bosne u Grudama. Dok je Kljuić svjedočio o tome kako se predsjedavajući Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović odlučno usprotivio generalu Veljku Kadijeviću i tražio da „prekine rat u Hrvatskoj“, „uskočio“ je Mate Boban te poručio da na prostoru BiH postoji „jedna druga alternativa“ (Kljuiću?), a to ne „nešto novo što se zove HZ „Herceg-Bosna“.

„Ako bi došlo do njezinog raspada (BiH) onda bi taj prostor na kojem živi otprilike 650 tisuća Hrvata, taj prostor bi, dakle, onim međunarodno priznatim metodama, demokratskim metodama, stvar elaborirao na način da se taj prostor proglasi nezavisnim hrvatskim prostorom i priključi državi Hrvatskoj, ali u onom vremenu i u onom trenutku kada to hrvatsko vrhovništvo, kojemu je i do sada naš narod apsolutno dao povjerenje, odluči da je taj trenutak i to vrijeme nastupilo…“, rekao je Boban.

Uzgred, o Bobanovim „demokratskim metodama“ mogu govori nepoklani Stočani, Mostarci, Čapljinci, Pozorani, kao i stanovnici gradova srednje Bosne.

Nakon toga je Ignac Koštroman, glavni tajnik HZ HB i HDZ pročitao zaključke usvojene nekoliko dana ranije, 23. decembra 1991. godine, sa kojeg je poručeno da HZHB uskraćuje legitimnost Aliji Izetbegoviću, te da bi HZHB „mogla prema BiH imati samo neki oblik konfederativnog ili kantonskog povezivanja“, ali da „nikada više neće dopustiti da hrvatski narod bude u ropskom i podređenom položaju prema drugim narodima“.

Treba napomenuti da je ovo vrijeme u kojem su još bili zajedno „Mostar i Žovnica“ i u kojem su se vezale zastave itd. Dakle, mnogo prije sukoba HVO-a i HV-a sa Armijom RBiH u „međunarodnom oružanom sukobu“, što objašnjava korijene takve politike do danas.

„Srbija kao žandar prema Muslimanima“

Tuđman potom uzima riječ i polazi od toga da se „po mnogočemu da zaključiti da bi Amerika rado prihvatila Srbiju kao žandara prema Muslimanima, da bi spriječila u budućnosti stvaranje islamske države u Europi“.

„Prema tome, sa perspektivom suverenosti BiH nema nikakvih izgleda. Čak kada bi se moglo održati, gospodo, BiH kao posebna jedinica, što to znači? (…) Uspostava granice – hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i BiH, da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo?

Hoćemo li carine postaviti? (…) koji stavljaju nove odnose koji bi bili nepodnošljivi po ovom mišljenju, kako za Hrvatsku, s obzirom na oblik njezinih granica, tako i za hrvatski dio hercegovačkih i bosanskih teritorija“, govorio je Tuđman.

Nadalje, ukazao je na ono što se i danas, više od 30 godina kasnije, može čuti u javnom prostoru:

„Osim toga, kada bi se BiH zadržala, kakve su perspektive Hrvatske tamo? Gospodo, kod ulaska u zajedničku jugoslovensku državu, hrvatskog stanovništva je bilo 24 posto, danas ima 17 posto. Sasvim je sigurno da će uspostavom suverene, samostalne hrvatske države hrvatski čovjek, kao što je i do sada bježao iz BiH, da bi sada još u većoj mjeri hrlio u Hrvatsku i da bi ti hrvatski krajevi ostajali sa sve manje pučanstva, da bismo sve više gubili značenje, hrvatske značajke na tom tlu“.

Bosna oko Sarajeva

Tuđman se i tada govori o jednoj prikrivenoj i otvorenoj agendi u odnosu na BiH, čemu svjedočimo danas u hrvatskoj politici.

„Znači, opstanak, suverenost Bosne, u današnjim uvjetima, sa hrvatskog gledišta je takva da se mi za nju ne samo ne moramo zauzimati, mi je ne smijemo otvoreno postavljati, ali zašto ne prihvatiti ponudu razgraničenja kada je to u interesu hrvatskog naroda…“, pita Tuđman, te poručuje.

 

Tuđman, Milošević, Karadžić - undefined
FOTO: Arhiv: Tuđman, Milošević, Karadžić

„Osim toga jedan je od naših ljudi u Bosni je napravio neki prijedlog o takvom jednom razgraničenju gdje bi hrvatska područja, i ona koja ste vi obuhvatili u toj zajednici Herceg-Bosna i u Zajednici Hrvatske Posavine, gdje bi Hrvatskoj u slučaju razgraničenja, osim te dvije zajednice, vjerojatno još pripala zbog geopolitičkih razloga i cazinska, bihaćka krajina, da bi to bilo gotovo optimalno zadovoljenje hrvatskih nacionalnih interesa, ne samo sada nego za budućnost, a da bi se znači iz preostalog dijela, gdje bi ostali pretežito Muslimani i jedan dio Hrvata katolika, da bi se moglo, znači, oko Sarajeva stvoriti jedna državica koja bi podsjećala na onu povijesnu zemljicu Bosnu, koja bi bila, znači, tampon onda između razgraničenja Srbije i Hrvatske, a koja bi se nužno onda u takvim uvjetima u većoj mjeri oslanjala na Hrvatsku.

I time bi se mogli zadovoljiti međunarodni čimbenici koji sasvim sigurno ozbiljno računaju s time…“

Na koncu, Tuđman zaključuje:

„Kao što smo iskoristili ovaj povijesni trenutak da stvorimo samostalnu Hrvatsku međunarodno priznatu, tako mislim da je vrijeme da stvorimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama. Da li bi to bilo baš 30 općina ili 28 – to je čak s tog gledišta od manje važnosti“.

Svaka paralela između ove i današnje politike HDZBiH i Zagreba je sasvim očekivana, jer je sva dosadašnja politička praksa pokazala da nakon obračuna sa Stepanom Kljuićem, Ivom Komšićem i drugim probosanskim hrvatskim političarima, iskrenim Bosancima, ta politika niti je umjela niti želi da izađi iz tuđmanovskog okvira.

(izvorna analiza Faruka Velea objavljena je na portalu radiosarajevo.ba)

Popularno

  • 30 dana

  • Sve

  • 7 dana