Životni put danas 23-godišnjeg mladića u potpunosti je određen srebreničkim genocidom iako je rođen četiri mjeseca nakon počinjenja najmasovnijih ubistava muškaraca i dječaka. Ipak, bori se sa životnim nedaćama i ponosan je na svoju hrabrost i istrajnost.

Srebreničaninu Amiru Šečiću ime su dali vaspitači u Domu za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla. Oca Ibrahima nikad nije upoznao jer je ubijen u Srebrenici u julu 1995. godine, kada je počinjen genocid nad oko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Njegova majka uspjela je trudna napustiti Srebrenicu, i 10. novembra 1995. porodila se u Tuzli, piše detektor.ba.

“Tri dana nakon mog rođenja, ostavila me je. Odrastao sam u Domu za djecu bez roditeljskog staranja”, priča Amir, koji nosi očevo prezime iako ga nikad nije upoznao.

Nije prisustvovao ni kolektivnoj dženazi u Potočarima, gdje mu je ukopan otac, čije su kosti pronađene 2013. godine u masovnoj grobnici Zeleni Jadar.

“Vaspitači nisu htjeli da me uznemiravaju. Htjeli su da izbjegnem dodatnu patnju”, kaže Amir, koji je u Domu za djecu bez roditeljskog staranja bio zajedno s još puno djece iz Srebrenice, njih gotovo 90 posto.


Kako pojašnjava, neka od djece ostala su bez oca, neka bez majke, ili oba roditelja.

“Tamo jednostavno učiš da upoznaješ život i dobijaš hrabrost da kreneš dalje”, kaže on.

Prvi susret s majkom Amir je imao 1998. godine, ali ga se sjeća kao kroz maglu.

“Bio sam mali da bih bio svjestan ko je to. Sedam godina kasnije, došla je ponovno da me vidi. Slika je bila znatno jasnija. Vidio sam ženu koja je bila zapravo moja majka. Nikad je poslije toga nisam sreo”, prisjeća se Amir.

Svojih 20 godina života Amir je proveo u Domu za djecu bez roditeljskog staranja. Nakon osnovne, završio je Srednju saobraćajnu školu u Tuzli. Napisao je knjigu autobiografskog karaktera “Teško da sam bio dijete”, u kojoj opisuje svoj život, a posvetio ju je ocu Ibrahimu.

“Moja knjiga je moja pobjeda koju poklanjam rahmetli ocu, kojeg nisam upoznao. S majkom nemam kontakta, ali ga i ne želim imati. Jednostavno nemam emociju i ne znam da volim kao sin, jer sam cijeli život tako istreniran”, kaže Amir.

U knjizi je opisao trenutke kada mu je trebala podrška porodice. U razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) pojašnjava da mu je bilo najteže za rođendane i praznike.

“Svaki praznik je bio sve teži i teži, jer nemaš kome od porodice da ga čestitaš. Uvijek očekuješ da će ti, naprimjer, rođendan ili Novu godinu majka čestitati, ali u surovoj stvarnosti uvjeriš se da ti to zapravo nema ko učiniti. Nikada neću upoznati šta je očev zagrljaj i dobronamjerni savjet. O tome govori i moja knjiga”, dodaje Amir.

U jednom dijelu knjige Amir je opisao kako je u Domu imao sve izuzev roditeljske ljubavi.


Iako je rođen u Tuzli, gdje je proveo i djetinjstvo, svaki slobodan trenutak iskoristi za odlazak u Srebrenicu. Za to mu, kako kaže, ipak treba psihička priprema.

“Odem tamo kad god mogu, ali se moram i psihički pripremiti, jer svaki moj odlazak u Srebrenicu znači i ponovno suočavanje s onim što duboko nosim u sebi”, priča Amir.

Knjigu “Teško da sam bio dijete” pisao je dvije godine, a za njeno štampanje imao je pomoć Beriza Turnadžića, Bosanca koji živi i radi u Americi. Poziv da predstavi knjigu i svoju životnu priču imao je i iz Amerike, Švicarske, Danske i drugih zemalja Evrope.

Ponosan je na svoju hrabrost i istrajnost, kao i sve što je do sada postigao na životnom putu. Otkriva da ima još jednu veliku želju.

“Želja mi je da jednog dana osnujem porodicu, da svoju djecu obgrlim ljubavlju i pažnjom, onom nezamjenjivom roditeljskom, koju ja nikada nisam imao”, kaže Amir.

(Srebrenica.ba/BIRN)

Popularno

  • 7 dana

  • 30 dana

  • Sve