Dvadeset i tri godine poslije počinjenoga genocida u Srebrenici bosanskohercegovački sudovi, naučne institucije i slobodni intelektualci nemaju adekvatan odgovor na pitanje kako pristupiti sagledavanju i rješavanju posljedica genocida u Srebrenici

Piše Mehmed Pargan

U Podrinju ratni zločinci i dvadeset i tri godina nakon Genocida i ubijanja više od 8.000 civila u Srebrenici slobodno rade, upravljaju svojim ili tuđim tvornicama, politički su aktivni, «ugledni» su građani, idoli mladoj generaciji i još uvijek ne dopuštaju slobodan život vlasnicima imovine, rijetkim povratnicima u ove krajeve... Domaći intelektualci imaju permanentni strah da se uhvate u koštac sa planetarnim razmjerama zločina i pristaju na tihu kapitulaciju. Srebrenički i svi drugi zločini počinjeni u BiH od 1992-1995. godine, pali su u zaborav ili su potisnuti u drugi plan od strane predstavnika Međunarodne zajednice. To su zapravo stvarne razmjere zločina u Srebrenici.

Historija poslije Drugoga svjetskoga rata na prostoru Evrope nije zabilježila tako krvav genocid, sa razmjerama koje ga stavljaju u sam vrh zločina u historiji ljudskog društva, kakav se u julu 1995. godine desio u Srebrenici. Iako su do sada u skoro svim sociološko-antropološkim analizama, sudskim procesima i nedopustivo površnoj percepciji zločina, razmjere toga genocida mjerene isključivo brojem ubijenih ljudi, stvarni zločin je mnogo veći, a o tome prije svega svjedoči činjenica da u narodu nad kojim je počinjen stravični zločin, skoro da u dvadeset i tri godine, koje su prošle nakon ubijanja više od osam hiljada ljudi, nije izašla skoro ni jedna ozbiljnija publikacija (da ne govorimo o ediciji) koja bi dokumentirala i u potpunosti valorizirala taj zločin. Zasebnih, vrlo značajnih pokušaja je bilo, ali još uvijek u postsrebreničkom šoku, Bošnjaci nisu smogli snage i znanja da Srebrenicu u dvadeset i tri protekle godine valoriziraju iz svog ugla-ugla žrtve. Istina, ovakav rakurs vrlo često, pa čak i po pravilu, može i zasjeniti pravu istinu i objektivnost, ali vremenska distanca sa koje se Srebrenica (već sada) može posmatrati nedvojbeno garantira da subjektivnost i patetika ne mogu dati manju važnost onome što se radi i publicira.

NAGRADA ZA ZLOČIN

Svi dosadašnji pokušaji da se Srebrenica u bosanskohercegovačkoj publicistici tretira kao najveće stratište u historiji ove zemlje bili su s jedne strane onemogućeni jačinom političkog djelovanja onih koji su u ratnom vremenu aktivno ili pasivno podržali (i) srebrenički zločin, a sa druge strane nekompetentnošću onih koji su se trebali baviti i onih koji su se bavili zločinom u Srebrenici. Nevjerovatno je da se na jednom ozbiljnom skupu desio incident u kojem je jedna majka koja je izgubila kompletnu porodicu u Srebrenici, (a sada je spas i pokušaj bilo kakvog djelovanja u smislu traženja nestalih i kažnjavanja zločinaca pokušala naći u jednom od udruženja Srebreničanki) otvoreno kazala jednom poznatom bosanskohercegovačkom naučniku i istraživaču, kako on ne može pisati o Srebrenici jer on nije bio tamo i nije iz Srebrenice. Ovaj istup majke ma koliko da je bio neumjesan, da ga se ne može opravdati ni razumjeti, on govori o činjenici da je nepismeno ili pak polupismeno, preživjelo stanovništvo Srebrenice, mahom iz ruralnih krajeva, već godinama prepušteno samom sebi, a da se više instance, naučne ili političke, malo bave Srebrenicom. Da nije oformljen Tribunal u Den Hagu, i ovaj genocid nad Bošnjacima bi zasigurno bio zaboravljen vrlo brzo, a počinioci ne bi bili kažnjeni upravo zbog odnosa intelektualne elite u Bošnjaka spram krupnih historijskih momenata kroz koje prolazi narod.

Nevjerovatno je da se u ovom političkom trenutku, u kojem se nalazi Bosna i Hercegovina, na razini dogovora članova Predsjedništva ove zemlje tretiraju odgovornost za agresiju i genocid, koji su izvršile snage JNA iz Srbije i Crne Gore, precizno, organizirano i strateški ciljano, vođene politikom Slobodana Miloševića. Nevjerovatno je da sami narodi Bosne i Hercegovine, čija se antifašistička prošlost uzimala za primjer i obrazac u ex-Jugoslaviji, zločin u Srebrenici nisu shvatili drugačije nego kao poraz bošnjačke politike i vojske, odnosno kao ratnu pobjedu srpske vojske.

Nevjerovatno je da u Podrinju ratni zločinci skoro četvrt sroljeća nakon masakra u Srebrenici slobodno rade, da upravljaju svojim ili tuđim tvornicama, da su politički aktivni, da su «ugledni» građani, da su idoli mladoj generaciji, da još uvijek ne dopuštaju slobodan život vlasnicima imovine... To su stvarne razmjere zločina u Srebrenici. Iako smo posljednjih godina dočekali presude za genocid protiv Radislava Krstića, Ratka Mladićam Radovana Karadžića i Ljubiše Beare, činjenica je da genocid u Srebrenici još uvijek nije dobio adekvatan epilog.

KOLEKTIVNA ILI POJEDINAČNA KRIVICA

Ovaj feljton, koji će čitaoci portala Srebrenica.ba imati priliku pratiti u narednim danima nastao je na temeljima knjige «Srebrenica – dokumenti o genocidu», (Mehmed Pargan, 2004. godina, BMG Bosanska medijska grupa) koja je doživjela do sada dva izdanja u BiH i Sjedinjenim Državama, sa tiražem od 5.000 primjeraka. Nažalost, mi živimo u vremenu kada ratni zločin(c)i upravljaju sudbinom Bosne i Hercegovine i sprječavaju je da se kvalitetnije uključi u evropske integracije. Pomagači Radovana Karadžića, njegovi zaštitnici, finansijeri i obožavatelji, vođeni istom onom idejom koja je u BiH odnijela skoro četvrtinu miliona života, sprječavaju zemlju da krene naprijed. Kretanje naprijed znači stabilizaciju sistema, dakle jačanje i pravosudnih organa koji bi konačno možda i mogli početi hapsiti za ubijanja, silovanja, pljačke, rušenja... Stoga u Republici Srpskoj, bar u oficijelnoj politici, još dugo neće pobijediti želja i intencija da se ide u evropske integracije. Takvu politiku svojim inertnim odnosom podržavaju upravo međunarodni funkcioneri koji se bave svim, ali ne suštinom.

Iako ovo štivo ne bi trebalo trpjeti čak ni političku mikroanalizu, ova digresija je neophodna kako bi se pojasnio kontekst u kojem je mogla ili je iz štampe izašla bilo koja knjiga koja pretendira da bude ozbiljno štivo, pa čak i novinski feljton. Društveno-politički kontekst u kojem se obilježava dvadeset i treća godišnjica zločina u Srebrenici poražavajuće potvrđuje da je činjenje genocida nagrađeno, te da je načinjen svojevrstan presedan formiranjem institucija Republike Srpske u Daytonu, koja je nastala na dijelu teritorije BiH ratnim osvajanjem, klasičnom agresijom i genocidom. I najpovršnija neovisna analiza pokazala bi da je genocid institucionaliziran, da nikada nije došlo do «pokajanja», odnosno humanizacije društva u ovom entitetu, koja bi odbacila odgovornost kolektiva za brojne zločine i počinjeni genocid. Naprotiv, u institucije entiteta, inkorporirane su osobe, organizacije i institucije, koje su osmišljavale i provele genocid.

Podsjetimo, pojam «genocid» prvi je upotrijebio poljski pravnik Raphael Lempkin još 1943. godine. Riječ potiče od grčke riječi «genos» (rasa, pleme) i latinske riječi «cide» (ubiti). Genocid je po međunarodnom pravu priznat kao zločin 1951. godine. Presude Tribunala u Den Hagu dokazale su počinjeni gnocig u Srebrenici, kao prvi na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata.

Prilikom snimanja dokumentarnog filma «Srebrenica – zemlja zločinaca», (Mehmed Pargan, 2006. godina, Produkcija "Blicko") namjensko istraživanje za ovaj film provelo je jedno srebreničko udruženje građana namjenski osnovano za istraživanje i dokumentaciju genocida. Ono je došlo do pokazatelja da je za okupiranje Srebrenice, hapšenje civila, vezivanje poveza na ruke i oči njih oko 5.000, potom strijeljanje, postavljanje zasjeda onima koji su izbjegli hapšenje, kopanje grobnica i njihovo kasnije premještanje itd, bilo potrebno angažirati više od 10.000 osoba. S obzirom da je genocid u Srebrenici skoro u potpunosti proveo Drinski korpus Vojske Republike Srpske, koji je zonom odgovornosti i ljudima koji su popunjavali njegove jedinice pokrivao nekoliko podrinjskih općina u kojima je u tom trenutku živjelo oko 130.000 Srba, odnosno oko 60.000 muškaraca, od toga vojno sposobnih 40.000. dolazimo do frapantnog podatka da je svaki četvrti vojnik u Podrinju sudjelovao u genocidu. Ustvari, skoro svaka druga ili treća srpska porodica imala je nekoga od najužih članova ko je sudjelovao u genocidu. Iako cilj ovoga istraživanja nije bio dokazivanje kolektivne krivnje srpskoga naroda, teško je nakon ovih egzaktnih podataka drugačije promatrati genocid u Srebrenici, posebice ako znamo da nije bilo značajnijih javnih distanciranja od genocida na ovom prostoru. Neozbiljno je očekivati da je svih 10.000 osoba uključenih u činjenje genocida moglo odgovarati, ali porazna je činjenica da je do danas manje od pedeset ljudi odgovaralo za zločine u Srebrenici, što je manje od pola procenta stvarno odgovornih.

(Nastavit će se)

Popularno