Srebrenica nije samo mjesto smrti, već i prelijepo mjesto za život, a ja kroz svoj projekat želim pokazati sve njene ljepote, da poslije svakog nevremena lijepo sunce grije...
Ovo za Al Jazeeru govori Irvin Mujčić, mladić koji je kao dijete napustio Bosnu i Hercegovinu tokom rata u ovoj državi, odrastao i obrazovan u Italiji, te koji je odbio siguran posao u UN-u i vratio se u nesigurnu bh. svakodnevnicu.
Pokrenuo je projekat Oaza Mira koji ima turistički karakteri i koji promovira Srebrenicu, njene i ljepote okolnih sela. Za naš portal kako u ovom dijelu BiH ima dosta neiskorištenih resursa, neobrađene zemlje, ali i praznih ljudi pa „je najvažnije naći način da se narod doseli u Srebrenicu.“
Ovaj grad napustio je 16. aprila 1992. i otišao kod djeda u Tešanj gdje je bio pola godine, a potom je otišao u Hrvatsku gdje je s majkom, bratom i sestrom ostao godinu dana. Otac mu je ostao u Srebrenici gdje je i ubijen tokom genocida 1995. godine.
"Prvo smo bili kod prijatelja u Podgori, a poslije smješteni u izbjeglički kamp. Osmog avgusta 1993. godine smo krenuli za Italiju u okviru programa za izbjeglice. Stigli smo u Italiju 9. avgusta. Našli su nam smještaj u selo na Alpama, Cevo je naziv sela u kojim sam živio 12 godina i školovao se. Majka i dan danas još živi tu“, govori on.
Izbjeglički život
Malo se sjeća djetinjstva do izbjegličkih dana u Hrvatskoj gdje je kratko išao u obdanište sa lokalnom djecom, ali su domaćini tri mjeseca kasnije zabranili izbjeglicama da idu u isti vrtić sa mještanima.
"Kao svako jutro otišao sam do vrtića, a učiteljica mi nije dozvolila ulazak. Bilo mi je žao i krivo, pa sam pokupio svoje igračke i otišao kući. Kad me je mati pitala zašto nisam u vrtiću, odgovorio sam da mi je dosadio i da neću više da idem“, nastavlja naš sagovornik i dodaje kako mu je nekoliko dana kasnije bilo drago što ne mora u vrtić jer je onda mogao ići - na plažu…
"U Italiji sam proveo najveći dio djetinjstva. Čim smo došli krenuo sam u osnovnu školu, bilo mi je teško zbog jezika, čak nisam znao pitati ni mogu li do WC. Naravno, kroz neko vrijeme sam naučio jezik i postalo je lakše. Jedan od najljubaznijih naroda su Italijani. Pomagali su nas na razne načine, ali pored svega nikad se nisam se osjećao kao mještanin. Sjećam se kad smo se svađali kao djeca, onda svaki put su me prozivali 'Kad ćeš nazad u Bosnu?'“
Ipak, sve te probleme je prevazišao, studirao je filozofiju u Rimu, dobio priliku za unosan posao, ali ga je nešto vuklo nazad u Srebrenicu uprkos svim tragedijama.
"Kao i svaka normalna osoba koja se imalo sjeća Srebrenice prije '92 godine, gdje živjelo 37.000 ljudi i kad dođe sad u Srebrenicu gdje ne može sresti ni 1.000 ljudi, osjećam se loše. U tom momentu ne mogu da se sjetim nijedne lijepe uspomene, nego samo onih loših, kao te što mi je otac nestao jula 1995. Kroz svoj projekat ja želim, kao prvo, da pokažem šta je Srebrenica u stvari, da to nije samo mjesto smrti nego i prelijepo mjesto za život.“
"Da pored svega, mi možemo i moramo da živimo i da stvarno imamo prelijep život u Srebrenici. Imamo prelijepo okruženje. Imamo prelijepe planine i brda, sedam starih gradova, prelijepu Drinu i kanjone i naravno, jedno od najčišćih vještačkih jezera na Balkanu. Više od 3.000 stećaka, bezbrojne endemske vrste biljaka i na kraju, najčišći zrak i vodu na zemlji. Uz to sve, nigdje nema ljudi kao u Srebrenici. Najljubazniji i najprijatniji“, kaže Mujčić.
Najbliže prirodi
Dodaje kako on i ljudi sa kojima sarađuje, kroz projekat u seoskom turizmu, žele takvu Srebrenicu pokazati svima i podržati ljude koje već žive ovdje.
"Naravno, želimo da svakome i svakoga pokažemo i posjetimo šta se desilo ovdje, te da poslije svakog nevremena, lijepo sunce ugrije.“
Na ideju da pokrene Oazu Mira došao je sa prijateljima iz Italije koji se bave sličnim poslom. Kada se vratio u Srebrenici, šetao je po planinama i selima i vidio kako je okruženje idealno za ovu vrstu turizma.
„Tako smo krenuli. Naravno, kao i svaki početak, bilo je malo teško, ali napreduje se. Uključeno je nekoliko sela za posjetu i različite rute za planinarenje i druge vrste aktivnosti u sklopu boravka u prirodi. Kod svake posjete turista preporučujemo hranu i noćenje na selu, što podrazumijeva da se dogovorimo s nekim na selu koji sve to pripremi“, ističe i dodaje kako nije riječ samo o šetnji, jelu i piću…
„Naravno, kad je sezona nekog posla onda se pomogne narodu pokupiti sijeno, okopati baštu i druge slične poslove vezane za selo. To podržavaju oni koji dolaze kao turisti.“
Sami turisti dolaze iz evropskih gradova, metropola i najviše ih interesira život na bh. selu, a naš sagovornik smatra kako je ovakav život još prisutan samo u BiH i na Balkanu.
„Mislim da mi još uvijek živimo najbliže prirodi i najbolje se uklapamo sa prirodom. Jedino na našem prostoru možeš vidjeti neke stare načine obrade zemlje kao sto je oranje sa konjem i slično. Također, zbog razloga što žive u gradovima, turiste žele da vide čitav proces proizvodnje neke vrste hrane i da nauče kako oni sami mogu to proizvoditi. Tako turiste više traže mir, tišinu, prirodu i domaću hranu.“
Pogrešno mišljenje
Također, goste privlači i stariji dio historije ovog dijela BiH…
"U mnogim okolnim selima Srebrenice se nalaze nekropole stećaka. Zbog svih dešavanja koja su bila na ovom području i stećke je priroda na neki jedinstven način očuvala i zbog toga što su stećci unikat BiH turiste to mnogo interesuje“, rekao je Mujčić.
Ističe kako "90 posto ljudi ima pogrešno mišljenje o životu i suživotu u Srebrenici".
"Mi živimo svi zajedno, i Srbi i muslimani i Romi i jedan Hrvat što ga imamo, ne kao da se ništa nije dogodilo, već nakon svega živimo zajedno, radimo zajedno. Naravno, i slavimo zajedno što je malo čudno ljudima koji ne žive ovdje zbog svih dešavanja u Srebrenici, a i zbog svih gluposti što razni mediji prenose o Srebrenici."
"Znamo mi najbolje da je svako nekog izgubio. Neko više, neko manje, ali moramo nastaviti da živimo i da ne zaboravimo, naravno svi zajedno."
Na pitanje šta je najveći trenutni problem koji Srebrenica ima, odgovara:
"Imamo dosta zemlje koja se ne obraduje, dosta praznih kuća, dosta resursa ne iskorištenog ali nemamo dovoljno ljudi, tako da je najvažnije naći način da se narod doseli u Srebrenici."
Jare sa ražnja, pite, čorbe…
Kroz aktivnosti i turističku promociju srebreničkog područja, Mujčić kaže kako „uvijek preferiramo selo i sve aktivnosti povezujemo sa selom“.
„Trenutno očekujemo posjetu 58 studenata iz Italije selu Osmače i pripremamo se za nijh. Zbog toga što ova grupa dolazi samo na dan, mi im pripremamo ručak i obilazak sela. Pripremamo im jare na ražnju, razne vrsta pita (sirnica, krompiruša, zeljanica), domaća čorba… uz izvornu muziku Srebrenice sa Eminom Bektićem i njegov saz“, navodi on.
„Tu je i Marinko Sekulić Kokeza koji im prezentuje svoju knjigu 'Kako dopisnik iz Srebrenice javlja' (dešavanja u Srebrenici od '95. pa naovamo) i još tu je i Azem Mašić kao domaćin i čovjek koji je radio kao domar u školi u kojoj je nekad bilo preko 600 učenika, a danas medvjed živi.“
(Srebrenica.ba/Aljazeera)
