Ovaj muškarac srednjih godina, procelav, svijetlih ociju, sjedeci na optuženickoj klupi u sudnici Haškog Trubunala, povremeno uputi bezopasan i zbunjen pogled u pravcu tužioca koji cita podužu listu sa navodima o kršenju medjunarodnih konvencija,
pravila rata, najosnovnijih ljudskih prava, ratnih zlocina, ...
Zatim pogleda pred sebe. Zamišljen.
Šta se dešava iza njegovih svijetlih ociju? Šta se to dešava u njegovoj glavi? Da li se to Krstic prisjeca pojedinosti o zlocinima koji izraženi pravnim terminima i izgovorenim od strane tužioca Haškog Tribunala možda i ne zvuce tako strašno?
Kršenje osnovnih ljudskih prava,... mucenje, kasapljenje civila,...
Kršenje pravila rata,... granatiranje kolona nenaoružanih civila,...
Ratni žlocin,... mucenje, kasapljenje djecaka, mladica, njihovi krici,...
Zlocin protiv covjecnosti, ... hiljada, ... cijela HILJADA, pa druga hiljada,...Muslimana, postrojenih jedan do drugog, .... Jeli Krstic uživao u tom prizoru?
Zatim rafali iz mitraljeza, tijela pokošena padaju u svježe iskopane rake, ...gusjenice buldozera mrve tijela Bošnjaka, stotine zatrpanih tonama zemlje i blata dok su još disali i gledali otvorenih ociju, ... dvanasetogodišnji djecak, zove svoju majku, ... taj golobradi djecak stoji tu sa svojim osamdesetogodišnjim dedom i drži ga za ruku, i ceka rafal...
i djecak i dedo, dok im ruke drhcu, znoje se, Bosanski muslimani, Balije, ... Mudžahedini,...
Da li Krstic vidi ovu sliku koja se pred njegovim ocima odvijala prije cetiri i po godine?
Ili možda razmišlja o tome kako ce ostatak života provesti u zatvoru.
Doživotna robija je najstrožija kazna koju Haški Tribunal može presuditi. Smrtne kazne nema.
Tužilac Haškog Tribunala završava sa citanjem optužnice protiv Radislava Krstica.
Sudija Haškog Tribunala pita: "Osjecate li se krivim?"
Radislav Krstic odgovara: "Nisam kriv"!
Nisam kriv.
NISAM KRIV.
Nakon ove scene publika u kino sali u Amsterdamu na filmskom festivalu u novembru 1999 godine, na kojem je prikazan i film "Krik iz groba" u produkciji BBC-ja, je prasnula u smijeh.
Cijela sala je odzvanjala od kikotanja petstotinak gledalaca. Nakon što je šezdesetak minuta gledala prvi dio filma o tome kako je pocinjen masakr u Srebrenici, publika je vidjela i ovu scenu snimljenu u sudnici Haškog Tribunala a koju je ekipa BBC-ja uvrstila u svoj film.

Da li Krstic smatra da nije kriv zato što se na tenkovima koji su gazili tijela iskasapljenih Bošnjaka viorila trobojka sa cetiri cirilicno "S" pod kojom i za koju se on "tukao" tri i po godine i što misli da prljave "Balije" i ne zaslužuju ništa drugo?
Da li zbog toga što i sada, dok sjedi na optuženickoj klupi Haškog Trubunala, misli da je uradio "pravu stvar"?
Da li zbog toga što u toku sudjenja u svoju odbranu namjerava reci da je on "samo izvršavao naredjenja svojih pretpostavljenih", ili možda zbog toga što namjerava reci da on nikada nije ni izdao takvu naredbu i da on nije ni znao da se ovo sve dogadja?

Ova njegova dilema nas uopšte ne zanima. Prežaliti ne možemo cinjenicu da Haški Tribunal ne može presuditi smrtnu kaznu vješanjem. Voljeli bismo Krstica vidjeti kako visi na vješalima, mada bi mu i to bila preblaga kazna.

No, šta je tu je. Haški Tribunal je trenutno jedini sud na kome se sudi optuženima za ratne zlocine pocinjene na teritoriji bivše Jugoslavije. Samo, Krstic je do sada zapravo jedini krvnik koji je i uhapšen za masakr u Srebrenici. Jedan jedini.
Prije tri godine Dražen Erdemovic, Bosanski Hrvat rodom iz Tinje kod Tuzle, se sam predao Haškom Tribunalu. Valjda zato što su mu "braca Srbi" prijetili da ce ga ubiti. On se tamo pojavio ne samo kao optuženi nego i kao svjedok. Edremovic je bio pripadnik Voda Smrti, streljackog voda koji je 16 jula 1995 u na farmi Branjevo kod sela Pilica, blizu Janje, za jedan dan pogubio preko 1200 nedužnih djecaka, odraslih muškaraca i staraca. Radilo se upravo o onim ljudima koje je Holandski UNPROFOR predao cetnicima u Potocarima iz svoje baze.
Na sudjenju je priznao da je on licno ubio preko 120 osoba tog ljetnog dana.
Dobio je 5 godina.
Zvanicnici Haškog Tribunala kažu da je on ujedno bio i vrijedan izvor informacija koje su, kombinovane sa drugim dokazima, vodile ka nekim drugim optužnicama.
Koliko je osoba zapravo Haški Tribunal do sada optužio za masakr u Srebrenici?
Ratka Mladica, Radovana Karadžica i Radislava Krstica. Tri. TRI.
Koliko ih je uhapšeno? Jedan - Radislav Krstic.
Iz nekih anonimnih izvora Tribunala se saznaje i da ima još optužnica ali tajnih, zapecacenih.
Zvanicnih izjava ipak nema.
Da li sto hiljada majki,djece, supruga, oceva, rodjaka, prijatelja, izmasakriranih žrtava Srebrenickog masakra treba da se zadovolji time što ce Radislavu Krsticu biti sudjeno fer i što ce najvjerovatnije dobiti kaznu doživotne robije? A možda i nece.
Koliko se još Radislava Krstica šece Bosnom i Podrinjem? Mnogo. Mnogo je krvnika a još stanuju u ulicama našeg grada, još sjede u našim kancelarijama, u našim kucama i stanovima, još napasaju stoku na našim livadama, još siju na našim njivama, još gaze po masovnim grobnicama Šehita koje su oni svojerucno poklali, još šutaju sasušene lobanje naših oceva, brace i sinova razbacane po Podrinjskim vrletima.
Eno ih tamo preko u "entitetu", kako to ponekad kažu naši tinejdžeri koji su zadnjih pet godina od Dejtona rasli uz ovu rijec pa je i usvojili kao svakidašnjicu. Mi stariji ovu rijec ipak malo teže prevalimo preko usana. Republika Srpska - naša domovina.
Oni žive u entitetu, Republici Srpskoj, mjestu gdje cemo mi opet odvesti svoju djecu i žene i sretno živjeti do kraja života. Kao u bajci. Ma hajde.
Samo da nam taj kraj ne dode malo brže nego što misle zagovaraci povratka "korak po korak", jedan po jedan i osvojismo Republiku Srpsku. Bez metka.
Tako nas barem savjetuju neki pobornici povratka, dok nas predstavnici medjunarodne zajednice uvjeravaju da se možemo slobodno vratiti samo dok oni deložiraju ove druge iz naših stanova i kuca. Cisto tehnicki problem.
A šta cemo u medjuvremenu? Hocemo li gledati Krstice, krvnike, dok na balkonu svoje kuce kada se vratimo u Srebrenicu, Vlasenicu, Zvornik, Bratunac, Rogaticu, Višegrad,... pijemo kahvu sa svojim hanumama? Hoce li oni nas gledati "na miru"?
Nece. Dok su oni, koji su pocinili zlocin, tamo nama nema povratka i nema suživota.
A koliko ih ima? Ima ih onoliko za koliko njih postoje dokazi da su pocinili ratne zlocine.
Nismo mi krivi što je stotine krvnika bilo potrebno za ovakav zlicin.
Nismo mi krivi za to što je 10,000 ljudi u julu 1995 godine pobijeno za tri dana.
To nije uradio sam Krstic sa svojim šefovima Mladicem i Karadžicem.
Trebalo je tolike ljude ubiti za tri dana. Trebalo je ruke hiljada i hiljada ljudi prvo žicom vezati pa ih onda poubijati. Trebala je citava mašinerija buldozera, kamiona da se tijela prevezu i zatrpaju. Trebalo je puno autobusa da se zarobljeni Bošnjaci prevezu do gubilišta.
Trebala je za ovo pomoc policije, komunalnih službi, opštinskih vlasti Podrinjskih gradova.
Šefovi ovih službi i institucija se moraju naci na klupi do Krstica.
Nisu samo generali odgovorni za ovaj najveci masakr u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Bilo je tu i pukovnika, majora, kapetana, i slobodnih strijelaca iz takozvanih paravojnih jedinica koji su svojerucno ucestvovali u zlocinu.
Masakr stanovništva ratne enklave Srebrenica, "Zašticene zone Ujedinjenih Nacija", je bio takvog obima, intenziteta i brutalnosti da je najmanje što možemo tražiti to da broj uhapšenih i optuženih za taj masakr bude proporcionalan broju žrtava. Ni manje ni više.
Naše udruženje posjeduje desetak video kaseta, na razne nacine "pribavljenih" u poslednjih pet godina, na kojima se vide neka poznata lica. Nešto ovog materijala je korišteno za dokumentarne filmove o masakru u Srebrenici.
Na jednoj od ovih kaseta se vidi i nasmiješeno i zajapureno lice Generala Živanovica. General Živanovic, zvani "Žile", iz sela Ratkovica, opština Srebrenica, je zapravo bio Komantant Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske.
Neposredno prije glavnog napada na Srebrenicu general Krstic preuzima komandu nad korpusom. Ili tako nešto. Zapravo to nije ni bitno. Ali bitno je da je da se na ovoj kaseti, koju i sam Haški Tribunal koristi kao jedan od glavnih dokaza za tužbu protiv Krstica i Mladica, "Žile" smiješi, ljubi i grli sa Mladicem dok se Krstic vidi u pozadini. Stoje kod robne kuce "Srebrenicanka" u centru grada, euforicno gladaju jedan drugoga dok Mladic vice:
"Pravac Potocari, Bratunac, ajde, ajde, pravac Potocari".
Dakle Krstic je optužen a Živanovic nije. Možda istražitelji Tribunala misle da se general "Žile" tu slucajno zadesio. Mi ne mislimo.
General Živanovic je takodje onaj isti general cije rijeci se cuju na "uhvacenom" razgovoru dok preko radio veze razgovara sa Mladicem 17 Aprila 1993 godine kad su cetnici bili skoro ušli u Srebrenicu. Živanovic je tada Mladica izvještavao o stanju na terenu negdje sa Pribicevca: "Šefe vidim ih dole. Izgledaju kao mravi.", dok mu je Mladic izdavao naredbe:
"Neka radi snajper, neka radi snajper. Krenite dole, oni imaju samo puškice i par zolja".
Cak i da se masakr u julu 1993 nije dogodio postoji dovoljan broj dokaza i razloga da se Živanovic pridruži Krsticu za zlocine pocinjene u Podrinju u toku rata.
Kažu da je nakon Dejtona "Žile" imao nekakvu farmu pilica u selu Tegare.
Poklao sve Muslimane pa sad kolje pilad.

Na istoj kaseti se pojavljuje i druga "faca" i to više puta. Dragomir Vasic, iz sela Brnjica, opština Živinice. Vasic je dobro poznat Živinicanima po dogadjajima sa pocetka rata u ovoj opštini. Jedan je od glavnih organizatora cetnickog pokreta u ovom dijelu Bosne.

Na pocetku rata i nakon oružanog sukoba u okolini Živinica, zajedno sa svojim Brnjicanima, odlazi u Zvornik. Tamo dobija visok cin u takozvanoj Vojsci Republike Srpske.
Negdje u medjuvremenu postaje Nacelnik CJB regije Zvornik - dakle od tada komanduje svim srpskim policijskim snagama opština Zvornik, Bratunac, Vlasenica, Šekovici, i na okupiranim dijelovima opština Kalesija (Osmaci), opštine Srebrenica (Skelani), kao i na novoformiranoj opštini Milici.

Srpske policijske snage su bile maksimalno angažovane u "operaciji zauzimanja Srebrenice" zajedno sa srpskim vojnim snagama. U situaciji koja je nastala nakon zauzimanja enklave Srebrenica srpska policija je bila direktan ucesnik u mucenju i masovnim egzekucijama.
Vasic je na ovaj nacin zaradio i ogromnu sumu novca nudeci rodjacima uhapšenih i zarobljenih Bošnjaka u zamjenu njihove najmilije - žive. Vasic nikoga živog nije pustio ali zato sada jeste jedan od najbogatijih ljudi u Zvorniku i široj regiji.
Najveci broj masovnih grobnica se zapravo i nalazi u blizini Zvornika - uostalom sve masovne grobnice se nalaze u zoni odgovornosti CJB (Policijske Uprave) Zvornik.
Medjunarodnjaci su sve ovo znali ali su poslije Dejtona skoro svakodenevno ispijali kafe kod Vasica u Zvorniku - pogotovo oni iz IPTF-a koji su sa Vasicem, Nacelnikom Zvornickog CJB, razgovarali o "demokratizaciji" policijskih snaga.
Problemi nastali nakon povratka Bošnjaka u svoja sela u opštini Zvornik, Jusici, Dugi Dio, Mahala, su zasigurno zasluga Dragomira Vasica i njegovih saradnika.
Na video kaseti Vasic predvodi visoku delegaciju Ministarstva unutrašnjih poslova RS na celu sa Tomom Kovacem - tadašnjim ministrom. U jednom momentu stoje pred policijskom stanicom u Srebrenici, obuceni u vojne maskirne uniforme, dok im "ponosno raportira i salutira" Gavric Milisav, Srebrencanin, koji potom i preuzima funkciju Komadnira Policijske Stanice Srebrenica. Na video kaseti se u tom trenutku vidi datum 13.07.1995. Dan kada je u krugu od nekoliko stotina metara nadomak ove ekipe pocelo masovno klanje Bošnjaka.
Ali ne, Vasic nema pojma o tome. Ni Gavric Milisav a ni Tomo Kovac nemaju pojma o tome.
Ko hoce neka im vjeruje - mi sigurno necemo niti povjerovati, niti oprostiti a niti zaboraviti.
Doci ce Vasic na red. Doci ce i Gavric Milisav a i Tomo Kovac na red. Ako ih ne stigne ruka Haškog Tribunala naša sigurno hoce. Ili nas nece biti.
I tako je Vasic sretno komandovao policijskim snagama Zvornicke regije do proljeca 1998 godine kada se povlaci u "civilni život". I danas je u Zvorniku, pun para, okružen najokorelijim cetnicima. Nakon njegovog odlaska mjesto Nacelnika CJB preuzima Mane Đuric. Mane je bio Vasicev zamjenik tokom gore opisanog perioda - rame uz rame.
I ponovo kažu naši prijatelji iz medjunarodne zajednice - ma on je kooperativan, mi nemamo problema s njim. E pa mi imamo. Mane ostatak svog života treba provesti u Hagu ne u Zvorniku u fotelji Nacelnika CJB gdje sada sjedi i docekuje povratnike u Zvornik garantujuci im punu bezbjednost.

Na jednoj drugoj, isto tako zanimljivoj, kaseti se nalazi naš stari poznanik i predsjednik Bratunackog SDS-a gospodin Deronjic?
Njegovo ime i lik se pojavljuju na najkompromitirajucim snimcima i dokumentima vezanim za masakr u Srebrenici.
Deronjic je tu u Bratuncu, i dalje je u SDS-a ali njegove izjave za javnost su sada zaista idilicne. Za poslednji broj lista "Dani" Deronjic izjavljuje: "Nije ovaj rat voden da bi neko nekome oteo imovinu. Mene što se tice, možemo sad sve Bošnjake potrpati u autobuse i vratiti ih u Bratunac, a Srbe isto tako pa ih vratiti u Federaciju."

Naviko je izgleda Deronjic da trpe Bošnjake u autobuse - proljece 1992 ih je trpao u Bratuncu Sa stadiona u autobuse pa marš Aliji. Doduše nije ih sve potrpao. Neki su završili na licu mjesta na stadionu a par njih stotina u gimnastickoj sali Osnovne Škole "Vuk Karadžic" tu odmah iza ugla. Ovi potonji su, zajedno za Bratunackim imamom, završili raskomanani pod cetnickim sjekirama i kamama. Pa onda u valove Drine. Nek ih voda nosi. Kao da nikada nisu ni postojali.
Isto se, u istoj školi, dogodilo i u julu 1995. Deronjic je tada bio imenovan za Povjerenika za "tek oslobodjenu Srebrenicu".

No nije on sam. Kada je u pitanju Bratunac lista je podugacka. A tako je i sa drugim Podrinjskim opštinama. Potrudicemo se da u narednim brojevima nastavimo pisati o našim komšijama koje, kada se jednom vratimo kuci, ne bismo htjeli vidjeti u svom okruženju.
A sigurni smo ni oni nas.

Sudjenje generalu Krsticu, cetniku, zlocincu, kukavici, bijedniku, velikom Srbinu, nacisti, krvniku, koljacu, ce, prema našim saznanjima trajati najmanje šest mjeseci.
Pa ako vas budu pitali šta mislite o "ovom napretku u efikasnosti SFOR-a i Haškog Tribunala" dobro razmislite šta ce te im odgovoriti.

Nema u Hagu toliko mjesta koliko bi trebalo da se smjesti horda koljaca naših oceva, brace, sestara, sinova, kceri, majki, ...

H.N.